Osmijeh - lažan ili ne?

U predavaonici ste i profesor 'šaljivac' priča polusmiješne dogodovštine iz svog privatnog života. Vama njegove pošalice nisu ni približno smiješne, ali s obzirom na to da vas gleda direktno u oči i očekuje povratnu informaciju, ne želite mu se zamjeriti i kiselo razvučete taj nevoljki osmijeh na lice da mu udovoljite, a u sebi poželite da ovaj trenutak što prije završi...

Nedugo zatim, susretnete se s dragim prijateljima, prepričavate što se dogodilo i iskreno se smijete od uha do uha, k tome još proizvodite i zvuk koji je tako zarazan da se sada smiju i svi oko vas...

Razmislimo sada koja je razlika između ove dvije vrste osmijeha? Prvi možemo okarakterizirati kao poruku profesoru da ga slušamo i da nam je zanimljivo ono što govori, dok je drugi znak iskrene sreće i radosti u društvu prijatelja.

Komunikacija je vrlo kompleksan proces koji uključuje različite oblike, načine i sredstva izražavanja i primanja poruka. Komunicirati možemo na razne načine - našim facijalnim ekspresijama, verbalnim iskazom, gestama ili čak odjećom koju biramo nositi na sebi. Ono što je bitno naglasiti, komunikaciju ne čini samo puki prijenos informacija od jedne osobe prema drugoj, nego je njezina bitna sastavnica interakcija. Osoba x šalje informaciju osobi y, a osoba y reagira na tu primljenu poruku novom, povratnom informacijom. U ovom procesu se radi o posrednoj interakciji jer osoba y diretkno odgovara onome na što osoba x ukazuje.

Poruke koje međusobno prenosimo jedni drugima sastoje se od znakova. Postoje dvije vrste znakova u komunikacijskom procesu ovisno o tome je li znak ukazuje na nešto ili stoji umjesto nečega - to su signali i simboli. Signali imaju ekspresivnu funkciju, odnosno ukazuju na neka unutarnja stanja te ih najčešće izražavamo spontano. S druge strane, simboli su nositelji poruke koji se izvode namjerno i imaju u cilju prenijeti neku poruku drugoj osobi. Ako se vratimo kratko na naše primjere s početka, možemo vidjeti da je u prvom slučaju osmijeh koji smo uputili profesoru bio simbol jer mu je prenosio određenu poruku ''slušam vas, smiješni ste'', a drugi osmijeh s prijateljima signal jer je bio čisti izraz naše ugode i sreće.

Kao što se već i iz ovoga može jasno zaključiti, naš osmijeh ima razne funkcije i bitan je dio komunikacije u svakodnevnom životu. Tako razlikujemo kada nam se netko smiješi jer želi biti ljubazan prema nama (u trgovini), blagi osmijeh utjehe kada nam netko želi priopćiti neku lošu vijest (u bolnici) ili kada se netko opušteno i iskreno smije jer želi izraziti svoje zadovoljstvo.

Jedan od začetnika bavljenja temom facijalnih ekspresija bio je francuski neurolog Guillaume-Benjamin-Amand Duchenne koji je smatrao da su ljudska lica prozori u njihove duše (danas bi radije rekli psihička stanja) te da ljudi preko svojih facijalnih ekspresija mogu jasno odrediti što i kako se osjećaju u određenom trenutku. Prilikom svojih istraživanja, Duchenne definira temeljne facijalne ekspresije te svaku povezuje s pokretom određenog mišića lica. Identificirao je trinaest primarnih emocija koje se mogu izraziti koristeći smo jedan ili dva mišića lica. Svoja istraživanja je provodio tako što je mišiće lica stimulirao strujom, na osobi koja nije imala osjeta u mišićima lica (anestetičko stanje) pa mu nije bila nanošena bol.

Ono što je nama za ovu temu još bitnije, 1862. godine definirao je sklop facijalnih pokreta koji razlikuju iskreni od neiskrenog osmijeha. Iskreni i spontani osmijeh koji osim mišića oko usana, koristi i mišiće oko očiju po njemu se naziva Duchennov osmijeh (Duchenne smile). Za razliku od njega, osmijeh kod kojeg se koriste samo mišići oko usana naziva se neiskrenim ili neautentičnim i ima u cilju izražavanje ljubaznosti. I što je vrlo bitno, mišiće oko očiju je jako teško na taj način voljno kontrolirati tako da nije lako 'odglumiti' iskreni Duchennov osmijeh, on mora biti spontan i dolaziti uz ekspresiju naših emocija.

I kasnija istraživanja (Ekman, Davodson i Friesen, 1990) pokazuju pozitivnu povezanost iskrenog Duchenne osmijeha s ugodnim emocijama i pozitivnim podražajima, za razliku od negativnih podražaja. Tako osobama kojima su u istraživanju bili prikazivani ugodni filmovi i koji su samoprocjenom izražavali ugodnije emocije, EEG snimka, osim mišića oko usana, pokazuje aktivnost i mišića oko očiju.

Iako je Duchenne možda samo htio doznati je li ljudima zaista smiješan ili mu se smiješe iz pristojnosti, ovi nalazi ukazuju na veliku važnost osmijeha kao sredstva komunikacije i izražavanja emocionalnih stanja u različitim socijalnim situcijama. Na primjer, sada kada smo naučili lekciju o prepoznavanju lažnih osmijeha i da se iskreni osmijeh ne može tako lako 'odglumiti', po reakcijama drugih ljudi možemo prije prepoznati kada su nam šale loše.

Za kraj, malo vježbe u raspoznavanju iskrenih (Duchennovih osmijeha) od onih manje iskrenih osmijeha:

Izvori: