Tijekom prošlih nekoliko desetljeća sve bitniju ulogu u načinima provođenja terapije ima upravo ekspresivna terapija. Ekspresivna terapija se, osim sa samim problemima s kojima se osoba susreće, bavi i razvojem unutarnjih potencijala, razvojem kreativnosti i poticanjem pozitivnih i jakih strana koje osobi mogu pomoći u nošenju s poteškoćama. Osim toga, kroz ovakvu vrstu terapije osoba bolje upoznaje sebe, može sagledati probleme iz drugih perspektiva, bolje ih razumjeti i rješavati na konstruktivnije načine.
Osim kognitivnog aspekta, kroz ovakav način rada klijent i terapeut se usmjeravaju i na emocionalne i bihevioralne aspekte funkcioniranja. Različite vrste ekspresivnih terapija, glazbene, dramske terapije, biblioterapije, terapije poezijom i dr., zauzimaju sve bitniju ulogu u raznim medicinskim ustanovama. Unatoč tome što se za 'iscjeliteljske' moći raznih umjetnosti znalo još u antičko doba, tek od početka 20. stoljeća počele su se ozbiljnije proučavati prednosti takvog terapijskog pristupa pa je stoga istraživanje ekspresivnih terapija još uvijek relativno nova disciplina.
U ovom članku, odlučili smo se više usmjeriti na jednu od grana ekspresivne terapije – terapiju pisanjem. Kreativno i terapeutsko pisanje sve se više koristi u tretmanima s djecom i odraslima jer je veliki broj istraživanja potvrdio njegove dobrobiti. Na primjer, u radu s djecom, mogućnost pisanja u terapiji terapeutu može olakšati uvid u emocionalno stanje djeteta koje je djetetu teško verbalizirati. Iz tog razloga korisna je u radu sa zlostavljanom djecom te djecom i adolescentima koji imaju problema s iskazivanjem svojim emocija. Uvođenjem u program terapije sata pisanja majkama zlostavljane djece vidjelo se veliko napredovanje u njihovom emocionalnom i kognitivnom funkcioniranju. Cilj uvođenja sata pisanja bio je da educira sudionice o problemima u razvoju njihove djece i da im pomogne razviti poželjne i efikasne roditeljske vještine. Ovaj način terapije pomogao im je dublje proživjeti svoje emocije, smanjio je osjećaj anksioznosti i dogodile su se neke konstruktivne promjene u smislu njihovih roditeljskih vještina i donošenja odluka. Na Slici 1. prikazano je opažanje socijalnog radnika o psihološkom funkcioniranju sudionica prije i nakon tretmana pisanjem. Osim toga, terapija pisanjem općenito pripomaže u jačanju samopouzdanja, stvaranju vlastitog identiteta, u poboljšanju kvalitete komunikacije i socijalnoj intergaciji (Abell, 1998; Thwaite, Bennett, Pynor, & Zigmond, 2003; Tilly i Caye, 2005).
Zanimljivi nalazi pronađeni su i na odjelu onkologije u istraživanju u kojem je sudjelovalo 68 sudionica, žena oboljelih od raka dojke. U istraživanju se koristio upitnik kvalitete života osoba oboljelih od raka (FACT-B) prije i nakon intervencije. Intervencija je uključivala četiri dana za redom 20-30 minuta pisanja. Sudionice su dobile uputu da pišu o svojim iskustvima, osjećajima i mislima povezanim s oboljenjem od raka i općenito stresnim događajima u životu. Rezultati pokazuju pozitivnu povezanost pismenog izražavanja i kvalitete života što pokazuje da je ekspresivno pisanje korisna intervencija za pacijente oboljele od raka (Laccetti, 2007).
Osim svih nabrojanih dobrobiti, pozitivno je to što je terapija poezijom vrlo jednostavna za primjenu, može se koristiti u raznim područjima, a potrebni su samo olovka i papir. Za potrebe ovih tehnika pisanja nije potrebno znanje o jezičnom izražavanju, bitno je samo naučiti izraziti svoje misli i osjećaje na najbolji mogući način. Također, jednom kad se osoba nauči izražavati na ovaj način, može koristiti tehnike pisanja i sama bez pomoći terapeuta.
Na ovu temu smo razgovarali i s gospođom Mirjanom Mrkelom, autoricom proznih, poetskih i dramskih tekstova za djecu i za odrasle koja je u svojoj 41. godini života ostala bez vrlo važnog ljudskog osjetila – vida. Unatoč tom 'nedostatku' Mirjana piše svoje zapise iz neke drugačije perspektive, opisujući percepciju podražaja svim drugim osjetilima i opisujući pisanje kao, za nju, ljekoviti pripravak. Mirjana nam je neka svoja iskustva u karijeri pisanja opisala ovako:
''Prva etapa moga pisanja započela je sa slikovnicom kućne izrade kad sam imala pet godina, a završila se oko 25., kada sam prestala pisati patetične, ili ako vam je draže, ljubavne stihotvore. Ako bi se sve to pretvorilo u hranu, bila bi riječ o grickalicama i limunadicama. Druga etapa započela je nakon što sam oslijepila i razmislila što mogu raditi kao hendikepirana osoba. Godine 2012. objavila sam prvu knjigu i malo-pomalo upala u vrtlog iz kojega se više ne mogu iskoprcati: pisanje, jednako kao i čitanje (mnogo čitanja) postali su značajan dio moga života. Tu bi, za usporedbu, bilo manje riječi o hrani, a više o tabletama, ljekovitim pripravcima, jointu. Treća etapa traje od prošloga proljeća. Tada sam, s pjesmom o Cohenovoj Suzanne, o sljepoći, nadi i ljubavi, samu sebe počela doživljavati kao pisca. Dakle, pisanje mi jest terapija i lijek, ali sada takav da se može konzumirati i kao gurmanski specijalitet. Dobar tek svima!''
Izvori:
Abell, S. C. (1998). The use of poetry in play therapy: A logical integration. Arts in Psychotherapy, 25, 45-50.
Heimes, S. (2011). State of poetry therapy research (review). The Arts in Psychotherapy, 38(1), 1–8.
http://www.anabozac.com/art-terapija/
Laccetti, M. (2007). Expressive Writing in Women With Advanced Breast Cancer. Oncology Nursing Forum, 34(5), 1019–1024.
Thwaite, P., Bennett, D. L., Pynor, H. i Zigmond, H. (2003). Art and" the language of well-being" in adolescent health care. Annals of the Academy of Medicine, Singapore, 32(1), 71-77.
Tilly, N. i Caye, J. (2005). Using writing and poetry to achieve focus and depth in a group of women parenting sexually abused children. Social Work with Groups, 27(2-3), 129-142.
