Različite vizije automatiziranih strojeva ili umjetnih autonomnih bića okupiraju ljude još od prvih civilizacija, a tehnološki napredak u prošlom stoljeću otvorio je vrata utjelovljenju robota kakve poznajemo danas. Sama upotreba riječi „robot“ proizlazi iz znanstveno fantastične drame "Rossumovi Univerzální Roboti" (1920) češkog pisca Karela Čapeka, a percepcija robotike u javnosti od početka se isprepliće s rasplamsanom maštom pisaca i filmaša. Danas je to razgranato interdisciplinarno područje koje uključuje konceptualizaciju, dizajn, proizvodnju i primjenu robota s ciljem olakšavanja i unaprjeđenja ljudskih života.
Osim raznovrsnih industrijskih tipova, u nastojanju izrade robota prikladnih za interakciju s čovjekom razvile su se brojne varijante tzv. socijalnih robota. Socijalni roboti osmišljeni su za suradnju i pomoć ljudima u različitim aspektima društvenog života, dizajnirani tako da potiču čovjeka na primjenu socijalnih vještina i normi u odnosu s njima. Pokretima tijela, izrazima lica, produkcijom govora, reagiranjem na informacije iz okoline i iskazivanjem drugih socijalnih znakova podržavaju našu sklonost da im pripišemo ljudske osobine, misli i osjećaje. Dolaze u raznim oblicima, najčešće s obilježjima životinja ili ljudi, te se razlikuju prema zamišljenoj primjeni i razini umjetne inteligencije koju koriste. Širenjem njihove primjene ujedno se širio i interes za proučavanjem interakcije čovjek-robot i posljedica koje ona ima za čovjeka. Između ostalog, povećala se potreba za razumijevanjem emocionalnih reakcija koje ljudi pokazuju pri korištenju robota. Kako bismo uzeli malo odmora od SF sanjarenja, prođimo kroz nekoliko primjera njihove primjene i istraživanja, a koji nam mogu ponešto reći o potencijalnom emocionalnom odnosu čovjeka i robota.
Brini o meni i nemoj me napustiti
Dobar poligon za izučavanje socijalnih robota je područje zdravstvene i socijalne skrbi, u sklopu čije primjene su zabilježena i neka emocionalna iskustva korisnika. Primjerice, tijekom procjene primjerenosti uključivanja robota u proces oporavka osoba od srčanog udara kao zdravstvenog savjetnika, maleni zec-robot Nabaztag (poslije preimenovan u Karotz) postavljen je u domove šestero osoba starijih od 50 godina, kod kojih su praćena verbalna i neverbalna ponašanja u odnosu na robota. Reakcije su bile vrlo različite i, dok su ga neki tretirali više kao alat, zanimljivo je da su dva korisnika tijekom cijelog eksperimenta puno pričala s njim, uživala u njegovom prisustvu i u kasnijem intervjuu izvijestila o emocionalnom vezanju, kao i o tome da im je nedostajao nakon istraživanja. Isto tako, interakcija sa socijalnim robotima (poput robota Paro, NAO ili AIBO) može imati efekt smanjenja usamljenosti kod osoba starije životne dobi, pri čemu su neki imenovali robota i odnosili se prema njemu kao prema prijatelju ili kućnom ljubimcu. Takvi nalazi impliciraju da čovjek može osjetiti socijalnu podršku robota te razviti privrženost. Za neke korisnike robot je ipak bio veći izvor frustracije nego zadovoljstva, a pri odvajanju od robota prethodno smanjen osjećaj usamljenosti dodatno se povećao.
Roboti su primjenjivi i u skrbi o djeci, koja ih s lakoćom prihvaćaju na pozicijama edukatora, kućnih ljubimaca i prijatelja za igru. Primjerice, u interakciji s robo-psom AIBO-om pokazalo se da mu djeca u većoj mjeri od očekivanog pripisuju mentalna stanja, društvenost i moralni položaj (npr. slažu se s izjavom da nije OK ignorirati AIBO-a), a što se odrazilo u čestini fizičkog kontakta i u tretiranju robota slično kao živog psa. Na tržištu se nude roboti koji djecu mogu učiti emocijama i socijalnim vještinama, a u Japanu su izrađene i prve ''robo-dadilje'' - inovacije posebno podložne kritici i etičkoj raspravi. Također, u kontekstu pedijatrije se nazire primjena robota koji kao emocionalna podrška djeci mogu pomoći u snižavanju razine stresa, anksioznosti i doživljaja boli.
Nadalje, pokazuje se da možemo suosjećati s robotima kada izgledaju kao da pate. U jednom istraživanju emocionalnih reakcija prema robotima korišten je robo-dinosaur Pleo koji ima senzore kojima diferencira svjetlo i tamu, detektira boje, pokrete, dodire i kontakt s čvrstom podlogom te, u skladu s aktivnostima čovjeka prema njemu, reagira prikladnim zvukovima poput plakanja i predenja, kao i mijenjanjem položaja tijela. Sudionici su u eksperimentu bili izloženi videozapisima mučenja i videozapisima prijateljskog odnošenja prema Pleu (prikaz na slici ispod), a rezultati pokazuju da je tip videa imao utjecaja na pojavu negativnog ili pozitivnog afekta i empatičke zabrinutosti za Plea. Sudionici izvještavaju o sažaljenju nad robotom i ljutnji prema njegovom "mučitelju" nakon gledanja videozapisa mučenja te se osjećaju značajno neugodnije u odnosu na normalan (prijateljski) videozapis. Dodatno, električna provodljivost kože sudionika nakon gledanja videozapisa mučenja je bila viša u odnosu na drugi uvjet, što implicira veću fiziološku pobuđenost koja je pratila neugodu. Uzevši u obzir fiziološke i neuralne procese u podlozi emocija, češće uključivanje takvih mjera u budućim studijama moglo bi rasvijetliti neke nedoumice u našoj interakciji s neživim entitetima. Tako u istraživanju Suzukija i suradnika (2015) elektroencefalografija (EEG) otkriva da ljudi slično procesiraju empatiju pri gledanju fotografija rezanja robotskog prsta i fotografija rezanja ljudskog prsta.
Iako je malo istraživanja koja se direktno bave ljudskim emocionalnim reakcijama prema robotima te spomenuta ispitivanja zasigurno imaju svojih nedostataka i ograničenja, spoznaje koje do sada imamo sugeriraju da možemo iskusiti emocije prema robotima. Trenutno je teško zaključiti možemo li im biti emocionalno privrženi u smislu u kojem smo privrženi drugom ljudskom biću, pri čemu se i definicija privrženosti u ovom području koristi dosta labavo. Serija socijalnih robota koji imaju šansu ostvariti više intuitivnu i prirodniju komunikaciju s ljudima zahvaljujući naprednoj umjetnoj inteligenciji i dizajnu, (zbog očitih tehnoloških prepreka) još su rijetki i ostaje nepoznanica bismo li po pitanju emocija i emocionalne privrženosti s njima dobili drugačije odgovore. Emocionalne reakcije vjerojatno ovise i o okolnostima u kojima koristimo robota, našim očekivanjima od robota, stupnju u kojem je robot ograničen svojim sposobnostima i zamišljenom svrhom, brojnim karakteristikama robota, kao i osobinama nas samih. Primjerice, znamo da među čovjekolikim robotima preferiramo one sličnije čovjeku, međutim, prema fenomenu Jezive doline znamo i da robot koji izgledom nedovoljno dobro imitira čovjeka može izazvati osjećaje nemira, straha i gađenja.
Bez brige, netko razmišlja o rizicima
Law i suradnici (2022) raspravljaju o benefitima i opasnostima emocionalne privrženosti ljudi robotima kroz četiri misaona eksperimenta, odnosno, hipotetska scenarija njihove primjene. U skladu sa spomenutom sklonosti da objektima pripisujemo ljudske osobine, stvarna privrženost vodi potencijalnom neiskorištavanju optimalne koristi robota. Na primjer, zaključujemo da robotu treba odmor i ulažemo energiju u aktivnosti kojih smo se nabavkom robota željeli osloboditi, a robot postaje dodatna briga na poslu ili u kućanstvu. Ističu i rizik obmanjivanja te razvoj jednosmjernih emocionalnih veza s robotima, s obzirom na povećanu šansu da ćemo mu pogrešno pripisati namjere te da će se povećati razlika između onoga za što je stvarno sposoban i onoga za što mi mislimo da je sposoban. Tako bismo se mogli zavaravati da smo s robotom uspostavili dublji emocionalni odnos, što dalje može rezultirati izoliranjem od ljudi, osjećajem izdaje kada robot iskaže ista ponašanja drugoj osobi ili drugim još nepredviđenim posljedicama.
Zbog privida da se robot ponaša na društveno smislen način, kao i njegovo korištenje strategija poput persuazije u poticanju interakcije, autori smatraju da postoji rizik podsvjesnih utjecaja na čovjeka. U kontekstu potrošačkog ponašanja, rastom privrženosti robot bi mogao povećati ranjivost u ponašanju korisnika i ugroziti njegovu privatnost. Sveukupno zaključuju da ideja emocionalne privrženosti robotima nije apsolutno korisna niti apsolutno štetna, a u istom radu nude interesantne prijedloge rekonceptualizacije socijalnih robota za minimaliziranje rizika. Briga o doprinosu filozofije i društvenih znanosti robotici u svakom slučaju će povećati šansu da ćemo tim rizicima i doskočiti.
Na kraju nije loše podcrtati činjenicu da su roboti, osim tehničkog, odraz vrijednog znanja koje je čovjek stekao o vlastitoj anatomiji, biološkim i psihološkim procesima, a koje dolazi s još brojnim nepoznanicama. Roboti, više ili manje uvjerljivo, imitiraju sposobnosti živih bića, ali znamo da ne posjeduju svijest na temelju koje bi iskusili emocije i povezanost s čovjekom. Tako u odnosu s robotom postojimo samo mi sa svojom reakcijom na ono što percipiramo da robot "misli", ''zna'' ili ''osjeća''. To ne osporava da su emocije koje iskusimo stvarne te je, usprkos razumijevanju da se radi o stroju i umjetnoj inteligenciji, baš takav doživljaj robota vjerojatno ključan da bismo koristili neke psihosocijalne benefite koje nudi. Emocionalno vezanje za robota i nije njegova svrha, nego posljedica koju ne možemo izbjeći uslijed naših evolucijskih „manjkavosti“.
Budućnost je ovdje, ali je treba pričekati
Ako vjerujemo da su socijalni roboti neizostavan dio ljudske budućnosti, emocionalni odnos čovjeka i robota sigurno će se komplicirati razvojem i daljnjim širenjem njihove primjene, a upravo bi emocije mogle igrati važnu ulogu u određivanju načina na koji ćemo ih integrirati u svoje živote. Dostupne spoznaje sugeriraju da u interakciji s robotom doživljavamo emocije i možemo razviti nešto nalik privrženosti. Zbog naše društvene prirode svakako bi nam mogli postati neobično bliski (dobro, možda nekim našim potomcima), a pokazuju potencijal koji možemo iskoristiti u području medicine, socijalne skrbi, rehabilitacije, psihoterapije, edukacije, turizma i slično. Ako se netko ponadao da bi uskoro mogao otrčati u topli zagrljaj robota, preporuka je da se za formiranje ispunjavajućih obostranih emocionalnih odnosa, zasad, ipak obratite nekome od osam milijardi pripadnika ljudske vrste.
Izvori:
Daily, S.B., James, M.T., Cherry D., Porter J.J., Darnell S.S., Isaac, J. i Roy, T. (2017). Affective Computing: Historical Foundations, Current Applications, and Future Trends. U M. Jeon (Ur.), Emotions and Affect in Human Factors and Human-Computer Interaction (str, 213-231). Academic Press. doi: 10.1016/B978-0-12-801851-4.00009-4Fron, C. i Korn, O. (2019). A Short History of the Perception of Robots and Automata from Antiquity to Modern Times. U O. Korn (Ur.), Social Robots: Technological, Societal and Ethical Aspects of Human-Robot Interaction (str, 1-12). Springer. doi: 10.1007/978-3-030-17107-0
Gasteiger, N., Loveys, K., Law, M., i Broadbent, E. (2021). Friends from the future: a scoping review of research into robots and computer agents to combat loneliness in older people. Clinical interventions in aging, 941-971. doi: 10.2147/CIA.S282709
Law, T., Chita-Tegmark, M., Rabb, N., i Scheutz, M. (2022). Examining attachment to robots: Benefits, challenges, and alternatives. ACM Transactions on Human-Robot Interaction (THRI), 11(4), 1-18. doi: 10.1145/3526105
Melson, G. F., Kahn Jr, P. H., Beck, A. M., Friedman, B., Roberts, T. i Garrett, E. (2005). Robots as dogs? Children's interactions with the robotic dog AIBO and a live Australian shepherd. U CHI'05 extended abstracts on Human factors in computing systems (str, 1649-1652). doi: 10.1145/1056808.1056988
Rosenthal-von der Pütten, A. M., Krämer, N. C., Hoffmann, L., Sobieraj, S., i Eimler, S. C. (2013). An experimental study on emotional reactions towards a robot. International Journal of Social Robotics, 5(1), 17-34. doi: 10.1007/s12369-012-0173-8
Rossi, S., Santini, S. J., Di Genova, D., Maggi, G., Verrotti, A., Farello, G., Romualdi, R., Alisi, A., Tozzi, A.E. i Balsano, C. (2022). Using the Social Robot NAO for Emotional Support to Children at a Pediatric Emergency Department: Randomized Clinical Trial. Journal of Medical Internet Research, 24(1), e29656. doi: 10.2196/29656
Smakman, M. H., Smit, K., Buser, L., Monshouwer, T., van Putten, N., Trip, T., Schoof, C., Preciado, D. F., Konijn, E. A., van der Roest, E. M. i Tiel Groenestege, W. M. (2021). Mitigating Children’s Pain and Anxiety during Blood Draw Using Social Robots. Electronics. doi: 10.3390/electronics10101211
Suzuki, Y., Galli, L., Ikeda, A., Itakura, S., i Kitazaki, M. (2015). Measuring empathy for human and robot hand pain using electroencephalography. Scientific reports, 5(1), 1-9. doi: 10.1038/srep15924
von der Pütten, A. M., Krämer, N. C. i Eimler, S. C. (2011). Living with a robot companion: empirical study on the interaction with an artificial health advisor. In Proceedings of the 13th international conference on multimodal interfaces (str. 327-334). doi: 10.1145/2070481.2070544
