Kakav sam online-ja?

Jeste li primijetili da ljudi u različitoj mjeri koriste svoju slobodu izražavanja online? Doima se da neke osobe imaju potrebu online dijeliti informacije koje često odstupaju od ponašanja i njihove ličnosti "offline". U online kontekstu neki u većoj mjeri dijele sadržaj, češće iskazuju svoje mišljenje ili to čine intenzivnije nego uživo, do te mjere da je ova pojava dobila i svoje ime – efekt online disinhibicije. Općenito, inhibicije u psihološkom kontekstu predstavljaju naše barijere u dijeljenju informacija i ponašanju automatski ili rutinski - služe tome da naše ponašanje bude kontrolirano ili, kako ga najčešće doživljavamo, u skladu s društvenim normama ponašanja. To uključuje neku razinu kognitivnog napora, svojevrsne „kočnice“, koji oslabi u određenim situacijama, npr. prilikom konzumacije alkohola ili opojnih sredstava, kada se osjećamo preplavljeni nekom emocijom, ali i kad tome pogoduju vanjski uvjeti i kontekst zbog kojeg samu situaciju doživljavamo drugačijom, poput komunikacije online.

Koji čimbenici pogoduju nastanku spomenutog efekta?

Prema istraživanju Johna Sulera (2004) postoji barem šest faktora u pozadini ovog fenomena koji, bilo da djeluju samostalno ili u interakciji, doprinose nastanku i uvjetuju razmjere efekta online disinhibicije. To su:

Disocijativna anonimnost

Svoj identitet možemo sakriti ili na brojne načine izmijeniti te tako zadržati anonimnost u situacijama interakcije, što je jedan od glavnih principa na kojima počiva ovaj efekt. Činjenica je da u online kontekstu zapravo ne moramo otkriti svoj pravi identitet te, osim e-maila i IP-adrese, ne otkrivamo nužno mnogo o sebi što bi nas sa sigurnošću identificiralo, ako to sami ne želimo. Disocijativnost se odnosi na odvajanje vlastitih radnji online od onih uživo, zbog čega se ne osjećamo ranjivima i takve nas situacije u stvarnom svijetu ne pogađaju. Drugim riječima, sami sebe možemo uvjeriti u to da nismo ista osoba poput one kojom postajemo u online svijetu i upravo tu povlačimo granicu iznad koje naša odgovornost prestaje. Ako ne postoje izravne negativne posljedice na naše ponašanje, percipiramo vlastito ponašanje prihvatljivijim i pritom se ne osjećamo loše.

Nevidljivost

U online kontekstu rijetko gledamo ljude s kojima komuniciramo, što je posebno naglašeno u komunikaciji porukama. Dapače, prilikom brojnih posjeta različitim web-stranicama drugi ljudi ne moraju biti svjesni naše prisutnosti, ako se eksplicitno ne pobrinu da se aktivnost na stranici ili aktivnost posebnog člana bilježe. Ovaj uvjet pruža ljudima osjećaj hrabrosti da posjećuju mjesta i ponašaju se kako inače ne bi jer, iako njihov identitet može biti naznačen, nemaju dojam da ih itko zaista vidi. Čak i u uvjetima kada je svim članovima poznat identitet osobe, utjecaj online disinhibicije je vidljiv – ljudi ne moraju brinuti o tome kako izgledaju ili zvuče dok tipkaju poruku, što znači da ni tuđi izgled, verbalne i neverbalne reakcije nemaju značaj poput onog u komunikaciji licem u lice. Dobar primjer utjecaja ovog faktora na ponašanje je skretanje pogleda prilikom svađe ili, još očitije, pozicija psihoanalitičkog terapeuta u kojoj on nastoji biti izvan vidnog polja svojeg klijenta kako bi izbjegao utjecaj vlastite prisutnosti na njegovo autentično ponašanje.

Asinkroničnost

Različiti oblici slanja poruka u tekstualnom obliku podrazumijevaju da se komunikacija ne odvija istovremeno te da osobi s druge strane poruke treba neko vrijeme kako bi odgovorila. Za razliku od komunikacije uživo, u stvarnom vremenu, online uvjeti nam omogućuju da se ne „opterećujemo“ tuđim reakcijama jer ne moramo brinuti o tome kako će na njih naša poruka utjecati ni jesu li spremni komunicirati o danoj temi, upravo zbog toga što ni osoba s druge strane nije dužna odmah odgovoriti. Ovakva komunikacija vodi u kontinuiranu povratnu petlju koja podupire jedna ponašanja, a isključuje druga, te oblikuje tijek komunikacije različito od one uživo koja obično bude u smjeru konformiranja društvenim normama. Ova odgoda u komunikaciji stvara dojam da se od vlastite poruke, koja nije nužno prihvatljivog sadržaja, može pobjeći i da je sigurnije objaviti nešto jer to jednostavno možemo „ostaviti iza sebe“. Kao što to online psihoterapeutkinja Kali Munro navodi: “Osoba na ovaj način sudjeluje u emocionalnoj "hit-and-run" situaciji“, što bismo mi u slobodnom prijevodu mogli nazvati bijegom s mjesta (emocionalne) nesreće.

Solipsistička introjekcija

Kombinacija izostanka vidljivosti prilikom komuniciranja i činjenice da komuniciramo samo tekstualno dovodi do promjena osjećaja vlastitih granica, odnosno stapanja s tuđim porukama. Tuđe poruke čitamo vlastitim zamišljenim glasom i vizualiziramo druge ljude ne znajući kakvi su zapravo, što ljude iz online konteksta čini likovima unutar naših vlastitih intrapsihičkih svjetova. Drugim riječima, stapamo vlastitu percepciju i ideje o ljudima iz online svijeta sa stvarnim informacijama koje nam oni prezentiraju, ali tome posreduje naš unutarnji reprezentacijski sustav koji uključuje očekivanja, želje i potrebe pojedinca. Budući da takav introjicirani lik postaje subjektivno „stvarniji“, osobi se doima da se tekstualni razgovor zapravo odvija unutar njezinog uma i mašte, intrapsihičkog svijeta – slično pojavi koju autori doživljavaju pilikom pisanja romana ili predstave. Ovakve doživljaje često imamo tijekom dana jer zamišljamo brojne interakcije i svoje reakcije na njih te na isti način osjećamo sigurnost i veću slobodu izražavanja nego što bi to bio slučaj u stvarnim uvjetima. Cyber-prostor može postati kazalište u kojem svatko od nas igra svoju ulogu.

Minimiziranje statusa i autoriteta

Izostanak znakova nečijeg statusa i autoriteta (najčešće očitovanih u vizualnom prikazu i govoru tijela) čini ih nevažnima za komunikaciju. Ako i postoji neki način kojim je osoba to naznačila, drugima to svejedno može imati manji utjecaj na komunikaciju jer online uvjeti svima pružaju jednaki prostor za izražavanje. Iako nečiji identitet iz vanjskog svijeta može oblikovati moć koju ima u cyber-prostoru, ono što utječe u većoj mjeri su vještine komuniciranja i pisanja, upornost i kvaliteta ideja, kao i tehničko snalaženje. U prisutnosti autoriteta mnogi od nas će oklijevati izraziti stvarno mišljenje zbog straha od odbijanja i kazne, ali spomenuti efekt u online uvjetima čini nas sve jednakima u potencijalu da reagiramo i izražavamo se kako god želimo.

Disocijativna imaginacija

Kombinacija prilike da jednostavno pobjegnemo (disociramo se) iz online situacije i psihološkog procesa stvaranja zamišljenih likova dovodi do toga da, bilo na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, ljudi imaju dojam da je cyber-prostor u drugoj dimenziji. Možemo odvojiti online fikciju od offline stvarnosti te tako odvojiti i zahtjeve i odgovornosti kao da postoje u zasebnim svjetovima. Na ovu temu Emily Finch, autorica i kriminalna odvjetnica, navodi da kradljivci identiteta u cyber-prostoru doživljavaju online svijet kao igru u kojoj vrijede pravila i norme koji se ne primjenjuju u svakodnevnom životu, zbog čega nemaju dojam da njihovo ponašanje ima veze sa stvarnim svijetom. Dakle, granice između online i stvarnog svijeta su isprepletene i zamućene, a spomenuti faktori doprinose percepciji potpune odvojenosti stvarnosti pri komuniciranju.

Unatoč spomenutim faktorima koji značajno doprinose našem disinhibiranom ponašanju, važnu ulogu imaju i naše individualne razlike. Ovisno o našoj ličnosti ponašat ćemo se manje ili više emocionalno, suzdržavati se u različitoj mjeri, razlikovati se u obrambenim mehanizmima kojima se koristimo i u skladu s njima reagiramo itd. Ukratko, navedeni faktori kod nekih će ljudi izazvati dramatične promjene, dok će kod drugih rezultirati manjim izmjenama ponašanja, koje će na kraju ostati gotovo jednako njihovom "offline" ponašanju.

Također, ne mora svaka online disinhibicija rezultirati negativnim posljedicama. Za razliku od toksičnih ponašanja, takozvana benigna disinhibicija može dovesti do boljeg razumijevanja i razvoja samog sebe, rješenja interpersonalnih ili unutarpsihičkih problema, kao i istraživanja novih emocionalnih i doživljajnih dimenzija nečijeg identiteta. U psihoanalitičkim terminima ova pojava omogućuje osobi „proradu“ njezinih problema ili, pak, iz humanističke perspektive, samoaktualizaciju kroz bolje upoznavanje i utemeljenje svojeg identiteta.

Dakle, zbog nekih je faktora vjerojatnije da ćemo se ponašati drukčije nego što bismo uživo, ali sve se svodi na to kakva smo ličnost u pozadini danih okolnosti. Dijeljenje informacija s drugima ne predstavlja problem samo po sebi, već je važna svrha našeg izražavanja i poruka koju prenosimo. Prije svake online interakcije valja se sjetiti da ovi faktori djeluju i na druge ljude s kojima smo u interakciji, da naš svijet objedinjuje i uključuje i online dimenziju te da, možda najvažnije od svega, ne zaboravimo duboko udahnuti.

Izvori: