Kako je moguće uživati u "Sam u kući" iliti suspenzija nevjerice

Opet je stiglo doba godine kada je pitanje koja će televizija prva emitirati vječni božićni hit "Sam u kući". Govorimo, naravno, o originalu iz 1990-e godine, ali, eventualno, možemo priznati i solidan nastavak. Svake godine obitelji sjedaju ispred velikih i malih ekrana i uživaju u ovoj božićnoj komediji bez obzira na generacijski jaz u sobi. No, jeste li se ikad zapitali zašto uživamo u ovom filmu?

Možda preciznije pitanje - kako je moguće da povjerujemo u premisu koja postavlja priču za cijeli film? Ako vam i dalje nije jasno o čemu govorimo, kako bi pratio film i uživao u njegovom kraju, gledatelj mora biti ok s mogućnošću da se radnja filma uistinu dogodi. Točnije, mora "povjerovati" u sljedeće (malo vjerojatne) slučajnosti:

• Kevin je dio ogromne obitelji koja je toliko loša prema njemu da on poželi da svi nestanu.
• Njegova obitelj mora slučajno baciti baš njegovu avionsku kartu u smeće.
• On, također, mora biti poslan na spavanje na tavanu tako da ga obitelj ne vidi kada budu odlazili na put.
• Tu noć se mora dogoditi oluja koja prekine mogućnost komunikacije s Kevinom nakon što obitelj ode. Usput, ista oluja prouzroči isključenje svih alarma (iako često imaju rezervne baterije) kako bi se dogodilo da cijela obitelj zaspi za polazak na let.
• Kevin za vrijeme kaotičnog obiteljskog spremanja za let mora toliko čvrsto spavati da ne čuje 15 ljudi koji trče i viču po kući dok se pakiraju.
• Dok se u obitelji prebrojavaju, do njih mora doći dječak koji dovoljno sliči na Kevina građom kako bi ga zabunom ubrojili kao Kevina.
• Nakon toga, Kevina se nitko ne sjeti niti mu se želi obratiti sve dok nisu poletjeli. Drugim riječima, moraju biti prilično zanemarujuća obitelj.
• Kevin ujutro ne uspije povezati informacije da je obitelj imala let u planu i da su vjerojatno tamo, nego prije pomisli da je magijom učinio da mu obitelj nestane (jer su automobili obitelji doma, a druge vrste prijevoza ne postoje?).

Svi se ovi malo vjerojatni događaji moraju odviti jedan za drugim kako bi film mogao uopće krenuti. Ipak, nama kao publici to je potpuno u redu. Zašto? Jedan od zanimljivih mehanizama u podlozi toga zašto bi ovo mogao biti slučaj naziva se "suspenzija nevjerice".

Da ne povjeruješ!

Suspenzija nevjerice (eng. suspension of disbelief) odnosi se na izbjegavanje kritičkog mišljenja ili logike pri promatranju nečega malo vjerojatnog ili nevjerojatnog u svrhu vjerovanja radi postizanja užitka. Iako je ovaj fenomen prvi imenovao pjesnik i filozof Samuel Taylor Coleridge početkom 19. stoljeća, o njemu je govorio još Aristotel prilikom objašnjavanja kako će publika ignorirati nestvarnosti u fikciji u svrhu doživljaja katarze.

Mnogo književnih i filmskih naslova koristi našu suspenziju nevjerice u svojim narativima. "Sam u kući" se izdvojio kao upečatljiv naslov jer je taj fenomen prilično testirao do samih granica.

Psihologija i poetska naivnost

Kritičar, autor i psihoanalitičar Norman Hollad, koji je značajan dio svoje karijere posvetio proučavanju kognitivne psihologije i neuroznanosti, nudi nam zanimljiv pogled na ovaj fenomen. Naime, kada gledamo ili slušamo neki narativ, mozak nam je perceptivniji, smanjene su nam aktivnosti dijelova zaduženih za planiranje ponašanja, a time i sustav "stroge procjene" realnosti.

Ovo je nešto što je Coleridge nazvao poetskom naivnosti koja ljudima otežava prepoznavanje laži. Predloženo je da pri percepciji prvo u nešto povjerujemo, a tek onda svjesno preispitujemo istinitost istoga. U kontekstu suspenzije nevjerice ovo bi značilo da svjesno odgađamo drugi korak evaluacije točnosti i vjerojatnosti onoga što upijamo - kako bismo uživali. Možda vam sve ovo zvuči ne baš toliko znanstveno, ali čini se da jedna teorija predlaže upravo to.

Teorija asimetrije vjerovanja i nevjerovanja

Teorija asimetrije vjerovanja i nevjerovanja nalaže da se svaka informacija koju pojedinac primi (i razumije) automatski prihvaća kao točna. Nakon toga, kako bi se provjerila stvarna vrijednost te informacije, poduzima se drugi korak u obradi informacije gdje se kritički promatra i odlučuje o (ne)vjerovanju u istu. Teorija o asimetriji s vremenom je našla i određenu empirijsku potvrdu, pa su tako autori Gilbert, Krull i Malone (1990) pokazali da su pojedinci spremniji prihvatiti određenu lažnu informaciju kao točnu ako ih se ometa (nebitnim zadatkom) u vremenskom intervalu u kojem se događa drugi korak procesiranja informacije - odnosno, njezina evaluacija i prihvaćanje ili odbijanje.

Ono što je bitno istaknuti, kao što ističu i Pennycook i suradnici (2012), jest da je taj prvi korak (tj. korak vjerovanja) automatski, intuitivan i bez kognitivnog opterećenja, dok je drugi korak (korak evaluacije i potencijalnog nevjerovanja) pod našom kontrolom, sporiji i kognitivno zahtjevan. Ovo znači da je neku informaciju puno lakše prihvatiti, nego što je evaluirati ju i odbaciti (u slučaju da je netočna/neutemeljena...).

Naravno, neki pojedinci skloniji su raditi ovu evaluaciju te imaju više analitički stil mišljenja, odnosno kognitivni stil. Je li moguće da će oni manje uživati u nekim filmovima jer prebrzo uđu u taj drugi korak? Teško je reći, ali ovo svakako predstavlja zanimljivo pitanje za neke buduće istraživače. Valja istaknuti da ne postoji konsenzus znanstvene zajednice oko ovog fenomena te da je potrebno više istraživanja evenutalnih psiholoških mehanizama u podlozi istoga.

Nekada je zanimljivo od samog početka filma gledati ga analitično sa svim manama u pisanom scenariju, što zna postati zabavnije od samog filma. Ako i vi uživate u analizi logičkih grešaka u filmovima i serijama, predlažemo gledanje Youtube kanala "Pitch meeting". U zanimljivom konceptu predlaganja scenarija producentu, Ryan George odlično analizira sve propuste scenarija. Stoga, donosimo vam niže i jednu epizodu posvećenu još jednom božićnom klasiku.

Izvori