Iako je mjesečarenje općeprihvaćeno kao standardna pojava u djetinjstvu koja obično nestaje tijekom adolescencije (iako može perzistirati ili se ponovno javiti u odrasloj dobi), ono još uvijek predstavlja enigmu neurofiziologije jer uključuje kompleksnu motoričku aktivnost nekarakterističnu za faze dubokog sna. Također, nije potvrđena njegova pojava kod nehumanoidnih primata, što ovaj fenomen potencijalno čini isključivo ljudskim.
Uvod u anatomiju spavanja
Spavanje je fiziološki, ritmični, periodični i privremeni prekid budnosti koji podrazumijeva sniženu motoričku aktivnost i promijenjeno stanje svijesti, a odvija se kroz četiri faze. Pritom razlikujemo ortodoksno i paradoksno spavanje. Faze ortodoksnog spavanja jesu 1. i 2. (faze površnog i plitkog spavanja) te 3. i 4. (faze dubokog spavanja), dok REM faza (engl. rapid eye movement) predstavlja paradoksno spavanje, koje odlikuje pojava mototičke aktivnosti i snova.
Znanstvenici se do danas nisu uspjeli usuglasiti oko same funkcije spavanja za organizam, ali ipak znamo da ono, između ostalog, služi oporavku metabolizma, regeneraciji i rastu stanica te neurološkom procesu kojim se stvaraju trajni tragovi u dugoročnom pamćenju odnosno konsolidaciji pamćenja. S tim na umu, jasno je zašto poremećaji spavanja, koji se u općoj populaciji često javljaju, a teško prepoznaju, zanemaruju ili neadekvatno liječe, predstavljaju veliki medicinski i javnozdravstveni problem. Posebnu problematiku predstavlja činjenica da su poremećaji spavanja većinom samo simptom, odnosno češće se javljaju uz fizičku i/ili psihičku bolest negoli samostalno.
DSM-5 (2017) u poremećaje spavanja i budnosti svrstava insomniju, hipersomniju, narkolepsiju (koju često prati paraliza spavanja), poremećaje disanja u spavanju, poremećaje cirkadijanog ritma, noćnu moru, sindrom nemirnih nogu, poremećaje spavanja uzrokovane psihoaktivnim tvarima/lijekovima, neodređene insomnije i neodređene hipersomnije, noćno mokrenje te parasomnije, koje uključuju fenomene povezane s non-REM fazom spavanja, odnosno mjesečarenje i noćni strah.
Omiljeni bend mjesečara nije REM
DSM-5 (2017) poremećaje povezane s non-REM fazom spavanja definira kao periodične epizode nepotpunog buđenja (koje se obično javljaju tijekom prve trećine velike epizode spavanja) praćene mjesečarenjem (engl. sleepwalking; SW), odnosno ponavljanim epizodama ustajanja iz kreveta tijekom spavanja i hodanjem uokolo, ili noćnim strahom (engl. night terror; NT) koji uključuje ponavljane epizode naglog buđenja praćenog osjećajem užasa, obično uz panični vrisak.
Prisjećanje prizora iz snova smanjeno je ili odsutno, a prisutna je djelomična ili potpuna amnezija epizoda mjesečarenja ili noćnog straha, koje potencijalno uzrokuju klinički značajnu neugodnost ili štetu u socijalnim, okupacijskim i drugim važnim područjima funkcioniranja. Pri tome se navedena smetnja ne može pripisati fiziološkim efektima određenih psihoaktivnih tvari (droga ili lijekova), a postojeći psihički i medicinski poremećaji ne objašnjavaju ponavljane epizode mjesečarenja i/ili noćnog straha. Sukladno navedenom, razlikujemo parasomniju tipa noćnog straha i tipa s mjesečarenjem, koja može uključivati jedenje tijekom sna ili seksualno ponašanje tijekom sna (seksomniju).
Noćni strah i mjesečarenje – skladna braća iz obitelji parasomnija
Mjesečarenje i noćni strah dijele određene karakteristike, uključujući poteškoće u buđenju osobe te konfuziju nakon buđenja iz epizode, djelomičnu ili potpunu amneziju za epizodu, opasna ili potencijalno opasna ponašanja tijekom epizode, uobičajeno javljanje tijekom sporovalnog spavanja te obiteljsku povijest i genetičku predispoziciju.
Noćni strah (lat. pavor nocturnus) definira se kao iznenadno buđenje u prvoj polovini (ili prvoj trećini) spavanja, praćeno jakim strahom. Kao i mjesečarenje, najčešće započinje u djetinjstvu pa se povlači ili zadržava do odrasle dobi, u kojoj se rijetko javlja prvi put. Oavj poremećaj zahvaća 3 – 6% djece i 1% odraslih, a sam poremećaj može biti izazvan umorom, deprivacijom sna, povišenom tjelesnom temperaturom te konzumacijom alkohola ili određenih lijekova (depresora središnjeg živčanog sustava). U dječjoj dobi noćni strah je češći kod dječaka, dok je u odrasloj dobi omjer jednak. Sama pojavnost noćnog straha u ranom djetinjstvu povezana je s mjesečarenjem, pri čemu kod djece s iskustvom noćnog straha postoji dvostruka vjerojatnost mjesečarenja. Nađena je i genetička predispozicija, a smatra se da određeni okolinski okidači (triggeri) moderiraju ovaj odnos.
Hodanje u spavanju ili somnambulizam, najpoznatije kao mjesečarenje, predstavlja svojevrsnu granicu između budnosti i spavanja jer ima pojedine karakteristike oba navedena stanja. Mjesečarenje predstavlja stanje promijenjene svijesti (odlika spavanja) s očuvanom, uključenom motorikom (odlika budnog stanja).
Glavno obilježje mjesečarenja odnosi se na ponavljane epizode kompleksne motoričke aktivnosti, odnosno kratkog i djelomičnog buđenja s očuvanim automatizmom motorike u trajanju do 30 minuta. Osoba se s početkom epizode mjesečarenja ustaje iz kreveta te počinje hodati, pri čemu većinom uspijeva izbjeći zapreke na svojem putu. Epizode mjesečarenja počinju tijekom bilo koje faze non-REM sna (najčešće tijekom sporovalnog sna) te se zato često događaju tijekom prve trećine noći. Tijekom mjesečarenja pojedinčeva svijest je pomućena, pozornost i responzivnost smanjene te on iskazuje prazan pogled i smanjenu reaktivnost na pokušaje uspostave komunikacije te buđenja od strane drugih pojedinaca, a samo buđenje obično je popraćeno kratkim periodom konfuzije i amnezijom za proživljenu epizodu.
Kod spolnih razlika prisutan je zanimljiv fenomen; naime, mjesečarenje u djetinjstvu učestalije je kod djevojčica, dok je u odrasloj dobi trend obrnut. Nadalje, jedenje tijekom epizoda mjesečarenja češće se viđa kod žena, a nasilna ili seksualna aktivnost općenito je vjerojatnija tijekom mjesečarenja u odrasloj dobi.
Pun mi je mjesec!
Iako etiologija ovog poremećaja do danas ostaje nepoznata, epizode mogu biti potaknute određenim okolinskim faktorima, odnosno stanjima i tvarima koje pospješuju sporovalni san (primjerice jaki umor, deprivacija sna, konzumacija određenih psihoaktivnih tvari (primjerice sedativa), remećenje rasporeda spavanja i budnosti, vrućica, fizički ili emocionalni stres) i genetskim faktorima (obiteljska povijest mjesečarenja i/ili noćnog straha), pri čemu točan način nasljeđivanja nije poznat. Međutim, poznato je da je obiteljska povijest prisutna u 80% slučajeva mjesečarenja, pri čemu je u slučaju povijesti mjesečarenja oba roditelja rizik za dijete povećan i do 60%.
Naime, oko 1980. postaje jasno da mjesečarenje i noćni strah imaju zajedničku genetičku predispoziciju te se mjesečarenje smatra prevalentnijom i nešto slabijom manifestacijom istog supstrata koji uzrokuje noćni strah. Nadalje, Kales i suradnici (1980) zaključuju da nasljedni faktori predisponiraju pojedinca na razvoj mjesečarenja i/ili noćnog straha, a ekspresija navedene nasljedne osobine potencijalno je podložna utjecaju okolinskih faktora. Osim već navedene genetske predispozicije u slučaju mjesečarenja jednog ili oba roditelja, zanimljiv se trend javlja i kod blizanaca. Tako je kod parova monozigotnih blizanaca zabilježena češća prisutnost poremećaja kod oba blizanca u odnosu na dizigotne, kako u djetinjstvu - tako i u odrasloj dobi, uz općenito opadanje prevalencije mjesečarenja s dobi, što dodatno ukazuje na utjecaj gena.
Prisutni su kontradiktorni nalazi povezanosti mjesečarenja i trudnoće. Tako je, primjerice, zabilježen slučaj prve pojave mjesečarenja tijekom trudnoće (Berlin, 2002), dok određene druge studije (primjerice ona Hedman i suradnika, 2002) sugeriraju da se većina parasomnija povlači tijekom trudnoće. Međutim, pojavu epizoda mjesečarenja tijekom trudnoće mogli bismo potencijalno objasniti činjenicom da sama trudnoća predstavlja stresor. Prisjetimo se, stresori (podražaji koji uzrokuju stres) ne moraju nužno biti negativno percipirani od strane osobe koja proživljava stres. Mjesečarenje se povezuje i sa zdravstvenim stanjima kao što su Herpes simplex encephalitis, a rana istraživanja (primjerice Calogeras, 1982) kao uzrok navode i traumatična iskustva u ranom djetinjstvu.
Budući da i stimulansi i depresori središnjeg živčanog sustava, kao i razne druge okolnosti, mogu povećati vjerojatnost pojave mjesečarenja, jedan od mogućih zaključaka jest da bilo koje stanje koje mijenja ravnotežu aktivacije (ekscitacije) i deaktivacije (inhibicije) u središnjem živčanom sustavu potencijalno precipitira, odnosno potiče, mjesečarenje. Preventivne mjere stoga uključuju izbjegavanje deprivacije sna, neredovite rasporede spavanja i spavanje u bučnoj okolini.
Mjesec kao simbol, mjesečarenje kao simptom?
Mjesečarenje se dakle može smatrati neurofiziološkim poremećajem – no, predstavlja li ono i psihopatološki fenomen? Pokazalo se da u odrasloj dobi postoji korelacija mjesečarenja i velikih depresivnih epizoda te opsesivno-kompulzivnog poremećaja, a djeca i odrasli s noćnim strahom, koji se često javlja kod mjesečara, mogu imati povišene rezultate na dimenzijama depresije i anksioznosti na inventarima ličnosti.
Rana studija Klackenberga (1982) kod mjesečara naglašava inhibiranu agresiju i stav okarakteriziran kao visokorazvijenu mentalnu samoobranu protiv anksioznosti, na što ukazuju rezultati projektivne tehnike zvane Rorschach test. Desetak godina kasnije Ohayon i suradnici (1999) dolaze do zaključka da su parasomnije indikatori psihičkog poremećaja u podlozi, a Gau i suradnici (1999) mjesečare dodatno opisuju kao pretjerano anksiozne osobe podložne paničnim poremećajima, fobijama i suicidalnim mislima.
Nastavno, Hartman i suradnici (2001) navode kako je kod mjesečara prisutna povijest psiholoških trauma te oni na pojedinim upitnicima iskazuju rezultate slične onima oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja, uz visoke rezultate na skalama aksioznosti, fobija i depresije, neovisno o tome jesu li uistinu proživjeli određenu veću traumu. Recentniji podaci sugeriraju da je prva pojava mjesečarenja u odrasloj dobi izuzetno neuobičajena te može predstavljati okolinske ili neurološke okidače - primjerice, biti simptom razvoja Parkinsonove bolesti.
Neuropsihologija mjesečarenja
Mjesečarenje odlikuje povećana isprekidanost tipične progresije neurofiziologije sna tijekom sporovalnog spavanja i reduciran intenzitet sporih valova tijekom ranih ciklusa sna, pri čemu je prisutna veća frekvencija uzbuđenja kao odgovor na auditivne podražaje, povećana spora i visoka frekvencija moždane aktivnosti te veća gustoća sporih valova koji prethode epizodi mjesečarenja. Navedeno sugerira abnormalno uzbuđenje i odgovor predominantno u sporovalnom snu kao ključne neurofiziološke faktore mjesečarenja, što je u skladu s određenim istraživanjima.
Primjerice, Espa i suradnici (2000) sugeriraju kako bi abnormalan duboki san praćen povećanom fragmentacijom mogao biti uzrok pojavi epizoda mjesečarenja, dok Gaudreau i suradnici (2000) zaključuju da mjesečari pate od abnormalnosti u neuralnim mehanizmima odgovornim za regulaciju sporovalnog sna. Recentnije, prva neuroimaging studija provedena na grupi mjesečara (Dang-Vu i suradnici, 2015) ukazuje na funkcionalne promjene mozga tijekom budnosti prisutne kod kroničnog somnambulizma, uključujući smanjenu perfuziju (normalan protok krvi) u inferiornom temporalnom korteksu nakon deprivacije sna.
Šetnja granicom sna i jave
Parasomnije kao što su mjesečarenje, pričanje u snu i noćni strah, pogađaju i do 50% djece, većinom tijekom prve polovine perioda sporovalnog spavanja, a naknadno sjećanje epizoda većinom izostaje. Važno ih je razlikovati od noćnih mora, koje se tipično pojavljuju u zadnjoj polovici perioda spavanja, tijekom REM faze sna, zbog čega je često moguće njihovo živopisno prisjećanje. Ponekad se pak prilikom epizoda noćnog straha i mjesečarenja mogu dogoditi vizualizacije nalik na snove, sugerirajući kompleksnu mentalnu aktivnost tijekom sporovalnog sna, što može značiti da mjesečarenje predstavlja prigodan bihevioralni odgovor na iste.
Pitanje za milijun kuna: probuditi ili ne probuditi mjesečara?
Za kraj se dotičemo jedne vječne dvojbe: probuditi mjesečara ili ne? Široko rasprostranjen mit da se osobu koja mjesečari ne smije probuditi potječe od davnog vjerovanja da duša napušta tijelo tijekom sna te će stoga mjesečar, ukoliko ga se probudi, (p)ostati tijelom bez duše. Danas je, ipak, prisutnije vjerovanje u nešto manje mistične razloge zašto mjesečare ne bi trebalo buditi tijekom epizode. Tako neki vjeruju kako to predstavlja zdravstveni rizik za mjesečara (npr. srčani udar), dok drugi smatraju da to bi to bilo potencijalno opasno za osobu koja izvršava buđenje. Iako su zabilježeni slučajevi otpora i agresije pri buđenju, veću opasnost predstavlja puštanje mjesečara da nastavi svoju epizodu, nego njegovo odvođenje natrag u krevet, koje se treba izvesti što mirnije i staloženije - pri čemu ga se ne mora nužno probuditi. A ako mjesečara i (nježno) probudite, uvjeravamo vas da njegova duša neće zapeti u limbu - ali prepušten sam sebi mogao bi, između ostalog, fizički zapeti za nešto na svom putu.
Izvori:
Begić, D. (2017). Poremećaji spavanja i njihovo liječenje. Medicus, 26(2), 209-214.Carter, K. A., Hathaway, N. E. i Lettieri, C. F. (2013). Common sleep disorders in children. American family physician, 89(5), 368-377.
Dang-Vu, T. T., Zadra, A., Labelle, M., Petit, D., Soucy, J. i Montplaisir, J. (2015). Sleep deprivation reveals altered brain perfusion patterns in somnambulism. PLOS ONE, 10(8).
Hughes, J. R. (2007). A review of sleepwalking (somnambulism): The enigma of neurophysiology and polysomnography with differential diagnosis of complex partial seizures. Epilepsy & Behavior, 11(4), 483-491.
J, R. (2019, 6. ožujka). True or False: Never Wake a Sleepwalker. Preuzeto 7. travnja 2021 s poveznice https://www.lahey.org/health-library/?chunkid=157000&lang=English&db=hlt
Kantha, S. (2003). Is somnambulism a distinct disorder of humans and not seen in non-human primates? Medical Hypotheses, 61(5-6), 517-518.
Non-rapid eye movement sleep arousal disorders. (2017). U Diagnostic and statistical manual of mental disorders: DSM-5. Arlington, VA: American Psychiatric Association.
Organ, A. i Fedoroff, J. P. (2015). Sexsomnia: Sleep sex research and its legal implications. Current Psychiatry Reports, 17(5).
Oudiette, D., Leu, S., Pottier, M., Buzare, M., Brion, A. i Arnulf, I. (2009). Dreamlike mentations During Sleepwalking and SLEEP terrors in adults. Sleep, 32(12), 1621-1627.
Petit, D., Pennestri, M-H., Paquet, J., Desautels, A., Zadra, A., Vitaro, F., Tremblay, R. E., Boivin, M. i Montplaisir, J. (2015). JAMA pediatrics, 169(7), 653-658.
Poryazova, R., Waldvogel, D. i Bassetti, C. L. (2007). Sleepwalking in patients with parkinson disease. Archives of Neurology, 64(10), 1524.
Stallman, H. M., Kohler, M. i White, J. (2018). Medication induced sleepwalking: A systematic review. Sleep Medicine Reviews, 37, 105-113.
