Kada se govori o temi poput masturbacije, još uvijek vlada veliki tabu i često se zna javiti nelagoda ili sram pri samom spominjanju riječi. Posljedično, kada se o nečemu ne razgovara (bilo u obitelji ili obrazovnim institucijama), onda to ostaje jednim velikim dijelom nepoznato. U tom moru nepoznatog do nas znaju doploviti svakakve informacije, najčešće one bez ikakve znanstvene utemeljenosti. No postavlja se pitanje, odakle je sve to krenulo? Otkud toliki broj mitova o masturbaciji koje moramo razbijati i dan danas, s pregršt znanstvene literature na tu temu? Velik dio čitatelja vjeruje da već zna odgovor - mitovi dolaze s oltara i ostalih institucija koje se predstavljaju kao moralni stupovi društva. No, što ako je takvo gledište krivo?
Naime, nitko ne osporava da najutjecajnije religije nemaju pozitivno gledište prema masturbaciji. Tradicionalno kršćanstvo, na nasljeđu Talmuda, s neodobravanjem gleda na neprokreacijske seksualne aktivnosti, pa tako i na masturbaciju. Takve aktivnosti se smatraju grijehom još od biblijske priče o Onanu (za koju je kasnije utvrđena pogrešna interpretacija), ali i kasnijih učenja sv. Augustina. No, svaka religija ima svoje teze glede seksualnosti u skladu s moralnim načelima koje promiče. To nas ne bi trebalo čuditi, ipak, imamo znanstvene discipline koje će reći je li masturbacija stvarno štetna i postoji li neka posljedica upražnjavanja takve "grešne" aktivnosti, ili to samo volimo misliti.
Masturbacija ima zanimljivu povijest u relevantnim disciplinama. Prema autorima Bullough i Bullough (2011), izuzev antičkog medicinara Galena, masturbacija je bila poprilično zanemarena do 18. stoljeća ili je spominjana tek usput. U 18. stoljeću medicina je držala ravnotežu tijela jako važnom, a seksualne su aktivnosti gledane kao nešto što tu ravnotežu narušava. U tom kontekstu švicarski liječnik S.A.D. Tissot (1728-1797), na glasu kao jedan od utjecajnijih medicinskih autoriteta, spazivši kako seksualne aktivnosti potiču cirkulaciju, zaključuje da je svaka seksualna aktivnost potencijalno opasna jer izaziva priljev krvi u mozak. Takav priljev onda oštećuje živce i može uzrokovati "ludilo". Osim toga, držao je kako je "samotnjački orgazam najgori orgazam" jer ga je lako postići, javlja se u ranijoj dobi i neumjerenost je neizbježna. Iako crkveni oci nisu imali pozitivno gledište na masturbaciju, on je otišao korak dalje. Bulloughovi ističu kako je Tissot uzeo učenje svetog Augustina i ono što je bio grijeh zapravo proglasio uzročnikom bolesti. U kršćanskoj Europi ovo je "znanstveno" gledište odjeknulo, postalo široko prihvaćeno i započelo je ono što danas nazivamo doba masturbacijskog ludila. Njegovi nalazi objavljeni su u publikaciji L’Onanism. Dissertation sur les maladies produites par la masturbation (Onanija, disertacija o bolestima uzorkovane masturbacijom) 1760. godine. Njegov utjecaj na mišljenje akademika tog doba vidi se i u citatu B. Rusha (1932) koji ističe kako masturbacija uzrokuje:
“slabost sjemena, impotenciju, disuriju, tabes doralis, sifilis, tuberkulozu, probavne smetnje, mutan vid, vrtoglavicu, padavicu, hipohondriju, gubitak pamćenja, manalgiju, slaboumnost i smrt."
Daljnja "potvrda" ovih nalaza bila je u opažanju da pacijenti s duševnim bolestima masturbiraju pa se često masturbacija proglašavala i samim uzročnikom bolesti. Ovo je naročito bio slučaj kod pacijenata kojima je uzrok bolesti bio nepoznat. Masturbacija je služila kao logičan uzročnik za sve. U 19. stoljeću, koji je obilježavala krepost, javljaju se novi nalazi koji potvrđuju ovakvo stajalište. Liječnik A. Hitchock izvještava o pogubnim posljedicama masturbacije kod svog 23-godišnjeg pacijenta koji je umro nakon šest godina redovitog masturbiranja. Masturbacija se potom stavljala u isti skup s homoseksualnošću i brojnim ponašanjima koja su smatrana seksualno devijantnima. Koliko se protumasturbacijska ideologija uvukla u struku, govori i to da je A. Jacobi (1830.-1919.), utemeljitelj pedijatrije u SAD-u, okrivljavao masturbaciju za dječju paralizu i reumatizam. Čak su i prominentna imena u povijesti istraživanja seksualnosti imala izrazito negativne stavove prema masturbaciji. Krafft-Ebbing prikazuje slučaj žene s 12 trudnoća koja je bila sklona masturbaciji u odrasloj dobi. Posljedice toga su bile da je petero djece umrlo rano, četvero rođeno s hidrocefalusom, a dva dječaka masturbirala su od rane dobi.
Niti psihologija nije bila pošteđena uvlačenja ideologije u svoje redove. Jedan od utemeljitelja dječje psihologije i prvi predsjednik APA-e, Stanely Hall (1846.-1924.), u svom djelu "Adolescencija" (1904) spominje negativne posljedice masturbacije na vid sve do problema kod potomstva. Također navodi da, iako je spontana emisija u redu, masturbacija je nešto najgore za pojedinca i za cijelu vrstu. Kao posljedica ovakvih stajališta najvažnijih akademika jednog razdoblja, razvijaju se brojne sprave koje bi trebale zaustaviti mladiće i djevojke od pošasti masturbacije i tako ih spasiti brojnih bolesti (slika 1).
Jedan od prvih istraživača koji je objektivnije gledao na masturbaciju bio je H. Ellis (1898) koji je pokazao da masturbacija postoji kod ljudi svih rasa, bez obzira na uvjete u kojima žive. Ovu misao je nastavio i Bell (1932) koji o masturbaciji zaključuje:
Prema svim poznatim prirodnim zakonima, prema kliničkim podacima, prema najobičnijem zdravom razumu… Nije štetnija od suradničkog čina mužjaka i ženke… Zašto bi i bila? Da jest, naš bi rod odavno bio uništen. Taj čin, kao fiziološka funkcija, ni u kojem smislu nije opasan, govorimo li o fiziologiji.
Daljnja istraživanja su nastavila ublažavati stavove akademske zajednice prema masturbaciji, gdje posebno valja istaknuti istraživanja Kinseya i suradnika (1947, 1948) koji su ustvrdili da je velika većina sudionika i većina sudionica u istraživanju masturbirala. Zaključno, možemo reći da je masturbacija uistinu proživjela veliki grijeh kroz povijest istraživanja, no ne onaj vjerski nego onaj znanstvene neobjektivnosti. Ono što nam preostaje je pratiti daljnja istraživanja i na objektivan način prenositi nalaze široj javnosti, kao što je na primjer onaj da je masturbacija važna za razvoj genitalnog homunkulusa, o čemu smo pisali ranije.
Izvori:
Arnett, J. J. (2006). G. Stanley Hall's Adolescence: Brilliance and nonsense. History of psychology, 9(3), 186.
Bell, R. H. (1932). Self-Amusement and its spectres. Select Editions Company.
Bullough, V. L. i Bullough, B. (2011) Seksualni stavovi: mitovi i činjenice. Zagreb: Naklada Ljevak
Ellis, H. (1898). Auto-erotism: A psychological study. Alienist and Neurologist (1880-1920), 19(2), 260.
Kolodny, R. C., Masters, W. H., & Johnson, V. E. (2008). Ljudska seksualnost. Jastrebarsko: Naklada slap
