Masovna pucnjava u školi potresla je susjednu Srbiju, ali i okolne zemlje, a jedan od načina na koje pokušavamo smanjiti anksioznost koju to kod nas izaziva je traganje za informacijama o samom događaju. Mediji vidljivo iskorištavaju očekivani fokus javnosti te se vijesti redaju bez posebne brige o posljedicama dijeljenja uznemirujućih senzacionalističkih detalja vezanih za takav događaj. Problem nije u informiranju – nego u načinu i količini informiranja. Već smo pisali o tome kakav utjecaj na dobrobit i mentalno zdravlje mogu imati mediji u slučaju neprimjerenog izvještavanja o suicidu – Wertherov efekt; ili o posljedicama potresa – Apel HRT-u.

Detalji su suvišni

S obzirom na događaje koji su uslijedili ovih dana, javila se bojazan da dolazi do efekta imitiranja (eng. copycat effect) kojemu pogoduje „medijska zaraza“ (eng. media contagion). Zabrinutost proizlazi iz usporedbe s Wertherovim efektom i pretpostavke da način na koji mediji izvještavaju o masovnim pucnjavama doprinosi vjerojatnosti ponavljanja sličnih scenarija u bliskoj budućnosti, pri čemu se tendencija imitacije ponekad opaža i u povećanom broju prijetnji koje slijede nakon inicijalnog događaja. Neki podaci ukazuju na povećanu vjerojatnost imitacije pucnjave unutar ograničenog vremena (npr. Towers i sur., 2015), no, s druge strane, autori poput Lankford i Tomek (2018) upozoravaju na to da nema dovoljno dokaza za kratkoročni efekt „zaraze“ i da više incidenata u manje vremena ne mora značiti trend nego slučajnu pojavu. Masovne pucnjave, nasreću, rijedak su fenomen, zbog čega je dodatno teško utvrditi vezu između samih događaja te u tom smislu ne treba širiti dodatnu paniku kako će se zločin sigurno uskoro ponoviti.

Međutim, tu ne prestaju utjecaj i odgovornost medija da obrate pozornost kako njihovo djelovanje, uz druge individualne i društvene čimbenike, može značajno doprinijeti problemu. Meindl i Ivy (2017) u ovom kontekstu svraćaju pažnju na razumijevanje mehanizma generalizirane imitacije, pri kojem dolazi do pasivnog stjecanja sposobnosti izvođenja ponašanja sličnog onome koje se opaža, a kojim se pojedinci mogu služiti s odgodom. Navedeno je u skladu s upozorenjem Lankford i Tomek (2018) da pažnju treba usmjeriti na dugoročne efekte medijske pokrivenosti masovnih ubojstava, pri čemu ne mora doći do doslovne imitacije, ali može doći do inspiriranja zločina. Važan rizični čimbenik koji doprinosi takvom učenju i imitaciji je izloženost detaljima o počinitelju i zločinu, a koje se prenose upravo putem medija. Nažalost, nakon prve vijesti iz Srbije, ne samo da su odmah otkriveni ime počinitelja i pojedinosti njegova života, nego su jasno prikazani planovi i strategije počinjenja zločina, kao i opis oružja.

Zašto je ovo opasno? Detaljni i stalno ponavljajući izvještaji doprinose identifikaciji ranjivih pojedinaca s počiniteljem, koji u brojnim pojedinostima imaju priliku pronalaziti sličnosti i životne okolnosti koje s njim dijele. Kako smo općenito skloni imitirati ljude sličnije sebi, postoji šansa da će više dostupnih detalja povećati rizik efekta imitacije. Dodatnu štetu čini slikovito isticanje predmeta i odjeće koji promoviraju radikalne nasilne političke i društvene stavove počinitelja. Uz sve to, ulazeći u detalje o metodi zločina, mediji gotovo da nude skriptu o tome kako korak po korak provesti zločin i zločin se nameće kao jedno od potencijalnih rješenja za životne probleme i izražavanje osobnog nezadovoljstva. Važno je potaknuti raspravu o motivima zločina, ali jedino direktnim iznošenjem činjenica, a ne na način da informacije postaju temelj za stvaranje beskonačno dramatičnih prijelomnih vijesti.

Vjeruje se i kako jasna i nedvojbena osuda ponašanja u medijma pomaže smanjiti percepciju kako je čin na bilo koji način bio koristan i nagrađujuć za počinitelja. Neprestana pažnja i prostor koje mu mediji imaju tendenciju poklanjati može značiti povećanje njegovog socijalnog statusa i percipirane moći koju ima, neovisno o ozloglašenosti čina. Na taj način netko može dobiti poruku da će imitacijom istih postupaka steći „vječnu slavu“ i dobiti pažnju za kojom žudi.

Pojednostavljivanje problema

Druga velika opasnost medija leži u usmjeravanju javnosti na jedan ili par mogućih uzroka, odnosno, u tendenciji da događaj objašnjava kroz uski narativ. Na primjer, upornim isticanjem da je ubojica žrtva vršnjačkog nasilja možemo portretirati masovno ubojstvo kao rješenje problema za druge žrtve nasilja i k tome opravdavati sam čin, iako nam to nije svjesna namjera. Neprimjereno i neoprezno nagađanje o prisutnosti psihičkog poremećaja kod počinitelja može doprinijeti procesu stigmatizacije osoba koje pate od psihičkih poremećaja i povećati njihov osjećaj neadekvatnosti i bespomoćnosti. Poanta je u tome da je čin masovnog ubojstva rezultat kompleksne interakcije različitih bioloških, socijalnih i psiholoških čimbenika, od kojih niti jedan sam po sebi nije dovoljan kako bi ga objasnio. U nastojanju svakog od nas da shvatimo ovako rijedak i teško shvatljiv događaj ne čudi da tragamo za jednostavnijim objašnjenjima. Međutim, uperivanje prsta u isključivo jednu stvar (poput roditelja, vršnjaka ili videoigara) štetno je i ne doprinosi rješavanju problema.

Smjernice o medijskom izvještavanju

Željeli bismo pozvati medije da objektivno i dozirano prenose osnovne informacije i ne služe se senzacionalizmom, pri čemu uzor mogu biti principi koji se primijenjuju pri izvještavanju o suicidu poznatih ličnosti. Senzacionalizam uključuje dijeljenje detalja kojima je jedina svrha šokirati i povećati emocionalnu neugodu; kao i namjerno biranje uznemirujućih izraza za privlačenje pažnje. Isto tako je problematično neograničeno dijeljenje fotografija, audio- i videosnimki rastresenih osoba na mjestu događanja, točnije, iskorištavanje njihove uznemirenosti za stvaranje sadržaja na kojem mediji profitiraju. O direktnim žrtavama treba izvještavati s poštovanjem te, uz ukazivanje na posljedice zločina, isticati izvore podrške.

Preporučujemo i smjernice za medijsko izvještavanje o masovnim pucnjavama na poveznici reportingonmassshootings.org, među kojima se ističu važnost davanja manje pažnje počinitelju, ograničavanje fotografija i grafičkih sadržaja vezanih za događaj, osjetljivost u razgovoru s direktnim i posrednim žrtvama događaja, kao i davanje medijskog prostora strategijama kojima si pogođena zajednica pomaže proći kroz teško razdoblje.

Iako SAD ima broj daleko veći u odnosu na ukupan broj masovnih pucnjava u ostatku svijeta, svjedočimo kako to ne znači da je fenomen rezerviran za nekog "tamo daleko". Svaki slučaj je slučaj previše zbog čega je bitno zadržati odgovornost u prevenciji svih sličnih događaja. Medijsko izvještavanje nije direktan uzrok ili rješenje problema, ali može oblikovati javno mišljenje i nesumnjivo ima efekt na mentalno zdravlje pojedinaca i društva u cjelini. Također se se ne radi samo o pitanju što ne govoriti, nego i o čemu je potrebno govoriti, kako bismo poticali poželjne promjene i oblikovali konstruktivni društveni dijalog.

Izvori:

Böckler, N., Seeger, T., Sitzer, P. i Heitmeyer, W. (Ur.). (2013). School shootings: International research, case studies, and concepts for prevention. Springer Science and Business Media. doi: 10.1007/978-1-4614-5526-4
Lankford, A. i Tomek, S. (2018). Mass killings in the United States from 2006 to 2013: social contagion or random clusters?. Suicide and Life‐threatening Behavior, 48(4), 459-467. doi: 10.1111/sltb.12366
Lindberg, N., Sailas, E. i Kaltiala-Heino, R. (2012). The copycat phenomenon after two Finnish school shootings: an adolescent psychiatric perspective. BMC Psychiatry 12, 91. doi: 10.1186/1471-244X-12-91
Meindl, J.N. i Ivy, J.W. (2017). Mass Shootings: The Role of the Media in Promoting Generalized Imitation. American Journal of Public Health, 107(3), 368-370. doi: 10.2105/AJPH.2016.303611
Pescara-Kovach, L. i Raleigh, M. J. (2017). The contagion effect as it relates to public mass shootings and suicides. The Journal of Campus Behavioral Intervention, 5, 35-45. doi: 10.17732/JBIT05
Towers, S., Gomez-Lievano, A., Khan, M., Mubayi, A. i Castillo-Chavez, C. (2015). Contagion in mass killings and school shootings. PLoS one, 10(7), e0117259.