Propustiti ili ne propustiti: kako TV serije (ne) prikazuju FOMO - strah od propuštanja

TV serije dugo su vremena bile zamišljene prvenstveno kao izvor opuštanja i zabave, što dokazuje i velika gledanost sitcoma. Međutim, tijekom godina su kreatori različitih žanrova TV serija, pa tako i sitcoma, odbacili to uvjerenje, okrenuvši se kompleksnijim narativima i dubljim analizama likova. Mnoge serije na zanimljive su načine pristupile oslikavanju nešto ozbiljnijih životnih problema i situacija. U ovom članku osvrnut ćemo se na načine prikaza fenomena poznatog kao FOMO, kao i nekih uobičajenih neuzbudljivih ili, jednostavno, besmislenih situacija.

HOMO ili FOMO sapiens?

FOMO, odnosno strah od propuštanja (engl. fear of missing out), definiran je kao: (1) neželjena anksioznost potaknuta percepcijom (često pogoršanom putem društvenih mreža) da su iskustva drugih više zadovoljavajuća nego vlastita te (2) društveni pritisak koji proizlazi iz spoznaje propuštanja pozitivnog i/ili značajnog kolektivnog iskustva. Ovu definiciju sugerirao je sam kreator pojma, Patrick McGinnis, koji istu problematiku istražuje u hit knjizi i podcastu.

Ukratko, McGinnis se na studiju osjećao "bombardiranim" brojnim izborima te je, u nastojanju da nijednu priliku ne propusti, pokušavao raditi sve - pohađati nastavu, kao i velik broj društvenih događaja i konferencija, a usput i sudjelovati u velikom broju dodatnih raznovrsnih aktivnosti. Ako vam ovo zvuči odviše poznato, preporučujemo ispunjavanje skale straha od propuštanja (engl. Fear of missing out scale; FoMOs). Prema istraživanju koje su proveli Przybylski i suradnici (2013), prosječan rezultat na skali iznosi oko 2 boda - a pojedinci s rezultatom višim od 3 boda, prema McGinnisu, pripadaju vrsti FOMO sapiens.

No, McGinnis nije stao na navedenome. Naime, skovao je i nešto manje poznat pojam koji podrazumijeva suprotan fenomen, odnosno anksioznu potrebu za čekanjem nečeg boljeg temeljenu na uvjerenju u postojanje boljeg izbora - FOBO, odnosno strah od bolje opcije (engl. fear of a better option). No, o tome ćemo možda nekom drugom prilikom. Zasada se vraćamo našem čestom, iako nepoželjnom, suputniku - FOMO-u.

Kratki presjek kroz povijest TV prikaza FOMO-a

Iako se FOMO kao pojam prvi put pojavio tek 2004., različite njegove prikaze na malim smo (a i velikim) ekranima viđali i ranije - a mi ćemo ukratko opisati četiri primjera.

Friends (1994-2004)

U dvostrukom finalu četvrte sezone svi su prijatelji, izuzev trudne Phoebe, u Londonu - povodom vjenčanja Rossa i Emily. Kao što je i vidljivo u priloženom isječku, Phoebe im kontinuirano upućuje telefonske pozive kako bi ostala u tijeku s događajima, iz čega se očito isčitava njezin strah od propuštanja važnih iskustava koje oni kao kolektiv (skupina prijatelja) potencijalno proživljavaju bez nje.

Malcolm in the Middle (2000-2006)

Serija koja je znatno pridonijela promjeni nerealističnog tipično-sitcomovskog prikaza obitelji kao savršene i potpuno funkcionalne, ujedno je predstavila i jednog od najomiljenijih likova koji kontinuirano iskazuje različite psihološke probleme i fenomene - među kojima su vjerojatno naistaknutiji konflikti s majkom (i autoritetom općenito), traženje uzbuđenja (o kojem ćemo nekom drugom prilikom) i FOMO. Riječ je, naravno, o najstarijem djetetu obitelji Wilkerson, Francisu, čiji su izbori kontinuirano vođeni strahom da će mu nešto promaknuti - a to nešto najčešće je zgodna djevojka (barem u početnim sezonama).

How I Met Your Mother (2005-2014)

Jedna od serija čiji nam likovi i radnja pružaju visoku mogućnost poistovjećivanja ujedno donosi i dosada vjerojatno najbolji prikaz FOMO-a, sadržan u takozvanoj kletvi Blitza - fenomenu propuštanja zabavnih, posebnih i nezaboravnih događaja ranim odlaskom kući, prenosivim s osobe na osobu.

Modern Family (2009-2020)

Osim što je normalizirao pojam gay obitelji, ovaj moderni sitcom prikazuje i FOMO posredovan kroz korištenje mobitela, s naglaskom na stalno provjeravanje novosti na društvenim mrežama. Lik koji spomenuto najvjernije dočarava je Haley, koja u priloženom isječku otkriva prednosti života bez mobitela, uključujući čitanje literarnih djela i jednostavno bivanje u trenutku.

Kako pobijediti FOMO?

Koliko ste puta htjeli napustiti određenu društvenu situaciju (primjerice, večernji izlazak s prijateljima) zbog neraspoloženja ili umora, ali ste odlučili ostati iz straha da ćete, ako odete, propustiti nešto veliko i važno? Ili ostali kod kuće zbog određenog posla, a zatekli se kako neprestalno pregledavate društvene mreže kako biste ostali u tijeku s trenutnim događajima? Kada bismo konstantno razmišljali o tome što smo potencijalno propustili, propuštamo ili ćemo propustiti, bili bismo izuzetno anksiozni i krajnje depresivni. Mnogo zdravija opcija jest, kao što Haley navodi gore, pokušati živjeti u trenutku, koliko god samoregulacije to zahtijevalo.

A sada, koliko vam se puta dogodilo da je taj strah bio neopravdan? Da ste ostali na afteru koji ste htjeli prespavati, a nije se dogodilo ništa - barem ništa značajno što bi vam bilo žao propustiti? Budimo iskreni - život je pun iznenađenja i uzbudljivih iskustava, ali je još krcatiji onima koje ne smatramo značajnim ili zabavnim. Da to slikovito prikažemo, iskoristit ćemo takozvane četiri "bottle" epizode, koje su na različite načine pristupile besmislenim narativima.

Bottle epizode tipično su smještene u jednoj prostoriji, a njihova radnja temeljena je gotovo u potpunosti na dijalogu likova - odnosno, mogli bismo reći da prave radnje nema. Iako su izvorno korištene u cilju financijske uštede, u serijama su se počele koristiti i za namjerno odugovlačenje radnje, ali i ironično.

Seinfeld (1989-1998)

Često nazivana "serijom ni o čemu" zbog svog fokusa na dijalozima o svakodnevnim situacijama i problemima, Seinfeld broji više bottle epizoda, od kojih je najistaknutija ona u kojoj likovi čitavo vrijeme čekaju stol u kineskom restoranu.

The Sopranos (1999-2007)

Sopranosi su jedna od onih serija koja je istovremeno izuzetno realistična i bogata akcijom - ipak se radi o životima mafijaške obitelji. Čak je i ova dramska serija, između brojnih prevrata, uspjela publici kao udicu baciti jednu radnju koja mnogo obećava, a malo daje - u obliku potjere koja nikud ne vodi.

Breaking Bad (2008-2013)

Dolazimo do jedne od najomiljenijih (za druge možda najomraženijih) bottle epizoda: one u kojoj Walter White čitavo vrijeme po laboratoriju za proizvodnju metamfetamina lovi - muhu.

Community (2009-2015)

Omiljena fiktivna grupa za učenje koja (gotovo) nikada ne ispunjava svoj prvobitni cilj podigla je koncept bottle epizode na novu razinu kada su njeni članovi, prilikom naizgled beskonačne svađe oko ukradene kemijske olovke, ustanovili da oni sami izvode bottle epizodu. Ako uzmete u obzir da je Community poznat po meta-pristupu svakidašnjim situacijama i mnogobrojnim pop-kulturnim referencama, ovaj satiričan pristup nije toliko začuđujuć - međutim, to ga ne čini manje zabavnim.

Život je nekad siv, nekad žut

Što smo naučili iz ovog članka? Kao što nam svojim stihovima prenosi Bajaga, život je nekad siv - nekad žut. Nekad ćemo doživjeti velike stvari, ponekad ćemo ih propustiti, za neke ćemo možda poželjeti da ih nismo ni doživjeli - a nekih dana ćemo zaključiti da smo se našli u vlastitoj bottle epizodi. S druge strane, upravo je to ono što život čini dinamičnim - inače bi svi događaji, i veliki i mali, bili samo događaji.