Kako prepoznati 'normalno' ponašanje od 'nenormalnog' osjetljivo je pitanje i zanimljiva tema o kojoj se već nekoliko desetljeća vode rasprave na području kliničke psihologije i psihijatrije. Za početak možemo reći da pojmovi 'normalno' i 'nenormalno' nisu univerzalni, nego da ovise o kulturi u kojoj se procjenjivana ponašanja odvijaju, okolini u kojoj ih procjenjujemo i našim uvjerenjima. O ovoj temi možemo saznati puno iz eksperimenta Davida Rosenhana 'On being sane in insane places' koje dovodi valjanost cijele struke u pitanje, no o tome detaljnije nešto kasnije.
U okviru psihijatrije i postavljanja dijagnoza možemo si postaviti pitanje vode li istaknute karakteristike koje predstavljaju stvarno stanje pacijenta do dijagnoze ili okolina i kontekst također utječu na dijagnozu. U začetcima se njegovalo mišljenje kako se simptomi koje pacijenti iskazuju mogu lako kategorizirati i da se jasno mogu razlikovati zdravi od bolesnih. Međutim, u novije vrijeme takvo mišljenje dovedeno je u pitanje zbog pretjerane kategorizacije, odnosno 'etiketiranja' pacijenata psihijatrijskih ustanova koja mogu biti štetna i diskriminirajuća za pacijenta. '60-ih godina dvadesetog stoljeća nastao je antipsihijatrijski pokret kao protivljenje medikopsihijatriji i načinu rada psihijatrijskih ustanova. Cilj antipsihijatrijskog pokreta bio je humanizirati liječenje pacijenata i pomagati im pri ponovnom stjecanju psihičkog zdravlja. Također, cilj je bio i ukazati na nedostatke uređenja psihijatrijskih ustanova kao izoliranog i zatvorenog sustava kojem je cilj kontrola nad životom pacijenata. Dovode se u pitanje kriteriji psihičkog zdravlja i bolesti, valjanost dijagnostičkih kriterija i profesionalnost osoblja u psihijatrijskim bolnicama.
Godine 1973. David Rosenhan proveo je zanimljiv eksperiment kojim je htio uputiti na ozbiljan problem u načinu na koji psihijatri donose dijagnoze i o tijeku liječenja pacijenata u psihijatrijskim bolnicama. Doveo je 8 zdravih osoba (3 psihologa, pedijatar, psihijatar, slikar, domaćica i student psihologije) u 12 psihijatrijskih bolnica. Pseudopacijenti su na prijemu rekli da imaju problem jer čuju nejasne zvukove u glavi (glasove ''prazno'', ''šuplje'' ili tupe udarce). Primljeni su u bolnicu i u njoj se ponašali u potpunosti uobičajeno bez pokazivanja ikakvih znakova bolesti, razgovarali su s pacijentima i osobljem, a na pitanje kako se osjećaju odgovarali su da više ne osjećaju simptome. Također su dolazili na primanje lijekova (koje nisu zapravo uzimali). Osim toga, u svoje bilježnice su zapisivali svoja zapažanja o drugim pacijentima i osoblju.
7 od 8 pseudopacijenata dobilo je dijagnozu shizofrenije, jednom od njih dijagnosticiran je bipolarni poremećaj. Proveli su u bolnici u prosjeku 19 dana (u rasponu od 7 do 52 dana) i za vrijeme boravka im je bilo podijeljeno 2100 tableta. Čak su se i neka uobičajena ponašanja pseudopacijenata iskrivljavala kako bi se prilagodila dijagnozi (zapisivanje u bilježnice smatrano je kompulzivnom radnjom i slično). Zanimljivo je kako osoblje niti jednog pseudopacijenta nije otkrilo. Pseudopacijente su otkrivali jedino drugi pacijenti koji su provodili vrijeme s njima, primjećivali su da nemaju simptome i nisu im vjerovali da su simptome imali prije nego su došli u bolnicu. Svi pseudopacijenti kojima je dijagnosticirana shizofrenija otpušteni su iz bolnice s dijagnozom shizofrenije u remisiji. To nam dodatno govori o tome kako jednom dijagnosticirana shizofrenija ostavlja trajnu 'etiketu' na osobi.
Nakon završetka eksperimenta, Rosenhan je najavio bolnicama da će u iduća 3 mjeseca ponoviti postupak. Tijekom tog perioda od ukupno primljenih 193 pacijenta, 41 pacijent se smatrao pseudopacijentom, a 42 su bila osumnjičena. U tom razdoblju Rosenhan nije poslao niti jednog pseudopacijenta u bolnicu.
Iako je ovo istraživanje žarište etičkih pitanja, govori nam puno o nedostacima i opasnostima dijagnostičkih postupaka i tretmana. Minimalan kontakt osoblja u bolnicama s pacijentima i depersonalizacija koja se događa hospitalizacijom nedopustiv je i neprimjeren način pokušaja poboljšanja psihičkog zdravlja pacijenata. Koliko god u nekim situacijama lažni pozitiv u dijagnosticiranju u medicini bio korisniji od lažnog negativa, toliko je za psihijatrijsko područje vrlo opasan za dobrobit pacijenata jer medicinske dijagnoze ne određuju identitet osobe - dok psihijatrijske nažalost određuju.
''Uvijek morate razbijati glavu nad mentalnom bolešću. Ono čega bih se ja najviše bojao kad bih postao mentalno bolestan bilo bi vaše usvajanje zdravorazumskog stava zbog kojeg biste smatrali samim po sebi razumljivim da sam poremećen.'' -Ludwig Wittgenstein
Izvori:
