Psihologija je kao znanost poznata po svojoj bitnoj karakteristici koja se naziva multidisciplinarnost. Ona podrazumijeva rad i spajanje znanja nekoliko različitih znanstvenih disciplina kako bi se realizirale nove ideje i stekla nova znanja. Jako je zanimljivo spajanje psihologije s raznim drugim znanostima i područjima rada pa je tako zanimljiva i veza psihologije i umjetnosti. Umjetnost kao sredstvo komunikacije umjetnika s publikom veže uz sebe razne psihološke aspekte koji pomažu takvom izričaju.
S kim bi bilo bolje razgovarati o ovoj temi nego s osobom koja čini upravo to - spaja psihologiju i umjetnost u jedno. Riječ je o psihologu i multimedijalnom umjetniku Josipu Kresoviću, na društvenim mrežama poznatijem kao Naonar. Josip je rođen u Zadru gdje je završio studij psihologije na Sveučilištu u Zadru i gdje je počela i njegova ljubav prema umjetnosti. Ta velika ljubav počela je još kada je Josip bio dječak. ''Od malena se sjećam da sam uvijek nešto crtao, izrađivao, prljao, urezivao, zanimali su me obični objekti, kako izgledaju, zašto su takvi i čemu služe pa je taj neki način gledanja na svijet bio uvijek prisutan ili možda ostao i dalje sa mnom. Možda nisam bio poseban ni po čemu, samo sam taj način gledanja na okolinu zadržao, dok su ga neki pustili.'' - govori Josip. Unatoč tome što zbog tadašnjih financijskih nemogućnosti nije upisao dizajn vizualnih komunikacija u Zagrebu kako je želio, iskoristio je vrijeme i znanje tijekom studiranja psihologije na Sveučilištu u Zadru da se u potpunosti posveti umjetničkom radu. ''Tu su mi puno pomogli i umjetnici Ljiljana Surać i Davor Pavić za koje sam radio za džeparac tijekom studija, a koji su me naučili osnovnim tehnikama, od akrila do miješanja gipsa.''
Tako je sve počelo, a dalje je Josip u svojim umjetničkim projektima napredovao i usavršavao se sve do danas. Josip je već grupno izlagao u Narodnom muzeju u Zadru, na Splitgraphic biennalu u Splitu, u sklopu Grisia Youth u Rovinju te na izložbi Demiurg u Hali V u Zagrebu. Samostalno je izlagao u bar galeriji Botaničar u Zagrebu i u Kneževoj palači u Zadru u sklopu programa Andy Warhol: Enter into my life, nakon čega se počeo baviti i scenografijom.
Osim u umjetnosti, Josip je napredovao i nadograđivao svoja znanja i na području psihologije. Kroz studij najviše se bavio temama psihologije umjetnosti, a završio ga je izradom diplomskog rada na temu Pomaže li likovno izražavanje u poboljšanju raspoloženja? ''U diplomskom radu sam pokušao istražiti mogu li jednostavni zadaci crtanja s različitim uputama regulirati raspoloženje. Ispitanicima su inducirane negativne emocije gledanjem video isječka te su zamoljeni ili da crtaju o emocijama koje su doživjeli, ili da razmišljaju o tome što ih čini sretnima. To sam još iskombinirao s neutralnim zadacima precrtavanja objekata. Pokazalo se da je crtanje efikasno kao distrakcija u trenutnom poboljšanju raspoloženja u odnosu na druge zadatke jer uključuje puno kognitivnih mehanizama, dok su nalazi upućivali da efikasnost ekspresije negativnih emocija kao način njihove komunikacije pomaže u dugoročnom pogledu. Najzanimljiviji su mi bili uradci koje su producirali ispitanici koje prolistam i danas.'' Osim psihologije umjetnosti zanima ga i psihoterapija, a o tome ističe: ''Fasciniraju me načini na koje se ljudi suočavaju s traumama, kakve posljedice one ostavljaju i na koji način ih iskoristiti za osobni rast.'' Nakon studija preselio se u Zagreb gdje se zaposlio u HUHIV-u, na području zdravstvene psihologije. Čak i na svom radnom mjestu Josip uvijek uspijeva pronaći mjesto za umjetnost. Tako je 2019. nastala instalacija Cyclic. Rad je napravljen za Tjedan Udruga koji govori o cikličkom krugu straha, šutnje i neznanja kojem su svakodnevno izloženi ljudi koji žive s HIV-om (Slika 1).
Zanimalo nas je i kakva je to tajna veza između psihologije i umjetnosti i kako Josip na nju gleda.''Umjetnost i psihologija isprepliću se u potpunosti. Imam osjećaj da stvari koje želim umjetnički istražiti psihologija usmjeri na pravi put i kamo treba ići, iako na tom putu često tapkam u mraku. S obzirom na to da većina tema kojima se bavim ima neko uporište u psihologijskoj teoriji, pomaže mi u jasnijem prikazu npr. ljudskog ponašanja ili nekog unutarnjeg stanja. No, to je nekad i dvosjekli mač jer se ponekad teško othrvati toj analitičkoj strani i samo prepustiti pa još tražim neku zdravu ravnotežu između toga. Teme kojima se bavim su razne, no većinom su samorefleksivne, konstantno tražim neki vrag kojeg vjerojatno neću ni pronaći, ali se putem jako puno nauči. O sebi i drugima. To je divna stvar u radu. Hoće li se to nekom svidjeti ili ne, druga je priča, ali to je tvoja istina, ne tuđa. Nekad radovi proizlaze iz čistog interesa prema glazbi, ljudima, prirodi i slično.''
Ova veza najbolje se može vidjeti i kroz analizu njegovih radova. Jedan od njih je video performans Reanimacija, 2018. čiji isječak možete vidjeti i na naslovnici ovog članka. ''Radi se o performansu koji se bavi pitanjima introjekcije - nekritičkog i nesvjesnog integriranja tuđih ponašanja svojima, najčešće tijekom odrastanja, kao da netko diše umjesto nas – simbolika maske. Tijelo pruža otpor takvoj integraciji ponašanja te osvještava pojedinca dovodeći ga do ruba. Razrješenje kulminira skidanjem maske i prvim samostalnim udahom. Sada dišemo sami.''
Dolazak i/ili odlazak, 2018. je skulptura koja se sastoji od cca. 6000 papirnatih origami slagalica zalijepljenih na kartonsku figuru. Figure su lišene identiteta kako bi se naglasila univerzalnost akcije grljenja. ''Postavlja se pitanje sugerira li položaj tijela i priroda materijala bol i/ili utjehu zagrljaja?'' (Slika 2)
NEVIDLJIVO DIJETE SLAŽE FOTO ALBUM, 2019. istražuje koncept fragmenta kroz 27 kompozicija odljeva dlanova čiji broj odgovara dobi umjetnika. ''Nevidljivo dijete, ja, ti, nadopunjujemo svoj identitet kroz odrastanje svakodnevno učeći od okoline tražeći kristalizaciju istog. Album je nedovršen, čeka nastavak punjenja kako vrijeme prolazi.'' (Slika 3)
Kao što smo već spomenuli, Josip je imao ulogu scenografa za predstave kazališne skupine Drame Plus i HNK Zadar: Snajper, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Plesna čestitka Zadarskog plesnog ansambla, Životinjska farma i Kabanica. ''Proces stvaranja predstave je kolaborativan i nastaje u potpunosti kao produkt rada cijelog tima gdje se nalazi ravnoteža između onoga kako bih ja htio da postavljeno djelo vizualno izgleda i onoga kako to djelo vidi ostatak tima što je uvijek zanimljivo iskustvo. Ja sam zadužen za to kako bi scena trebala izgledati. Nakon što iščitam djelo, pokušavam uhvatiti atmosferu u čemu mi pomažu razgovori s glumcima o tome kako se oni iznutra osjećaju u okolini koju vide. Nekad me i žicaju da im vodim radionice dubokog disanja, ali i dosta razgovora vodimo o samim likovima i njihovoj analizi. Ovakav mukotrpan timski rad uvijek urodi plodom, a prošle godine je naša predstava Kabanica u produkciji Drame Plus, koju vodi Vinko Radovčić, nominirana i za Nagradu Hrvatskog glumišta kao najbolja predstava u cjelini.''
Planovi za budućnost i idući projekti? ''Htio bih jednog dana objediniti svoje dvije prakse, umjetničku i psihološku, na neki način. Već sam na tom putu, ali imam jako puno toga još za naučiti tako da mi je sada najveći plan strpljenje. Što se tiče ostalih projekata, pripremam performans na festivalu suvremenog plesa Monoplay ovo ljeto u Zadru zajedno s Mateom Bilosnić i Patricijom Gospić, spremam se za izložbu krajem godine u garaži Kamba u Zagrebu, imam nekoliko predstava s produkcijom Drama Plus, a zamirisalo mi je Posvećenje proljeća od Igora Stravinskog kojem bih se volio posvetiti u obliku audio instalacije pa mi je to trenutno na repeatu.''
Zahvaljujemo Josipu Kresoviću na odvojenom vremenu za razgovor i želimo mu puuno uspjeha u daljnjem napredovanju!
