Drama reality programa: zašto je volimo?

Glumite sebe - detalj je koji stoji u uvodnim redovima ugovora koje sudionici reality emisija potpisuju s televizijskim kućama, ne bi li se domogli slave (i novca). Neki će taj žanr opisati kao pretjeran, dramatičan, toksičan, voajeristički - a opet, gleda se. Gleda se toliko da mnoge televizije bilježe najveće uspjehe gledanosti u bloku posvećenom realityju. Nije tajna da je ovaj žanr jedan od kotačića zabavne industrije o kojem često negativno mislimo, ali ga prilično konzumiramo.

Što je reality program?

Reality program ili zbiljokaz narativan je i dramatiziran prikaz živih iskustava neprofesionalnih glumaca (koji „glume sebe“) u uglavnom nescenarističnim, ali kontroliranim situacijama prožetima ulogama moći. Ova skraćena školska definicija kaže da "glumci" imaju djelomičnu autonomiju u stvaranju sadržaja emisije. Produkcija, nositelj moći, bira uvjete koji će se odviti u privremenom životu sudionika, s ciljem da kreira zanimljivu priču za gledatelje i time potakne gledanost.

Faze reality showa

Prema Mastu (2013), stvaranje reality showa dijeli se na više etapa, od kojih u svakoj postoje potencijalno "štetni sastojci". U ovom dijelu razgovarat ćemo o razdobljima predprodukcije, produkcije i postprodukcije.

Predprodukcija je faza pripreme emisije koja razvija format i program te se pripremaju ugovori za sudionike. Potencijalna šteta u fazi predprodukcije odnosi se na iskorištavanje slabosti sudionika, negativno tipiziranje likova, ugovore koji pogoduju jednoj strani te relativizaciju pristanka na postupke u showu. Pitanje pristanka posebno je problematično jer je gotovo nemoguće sudionika pripremiti baš na sve što se može dogoditi.

Faza produkcije, koja se odnosi na prikupljanje audiovizualnih materijala, također je obilježena nekim rizicima. Primjerice, produkcija može utjecati na naizgled spontane procese stvaranjem izazovnih uvjeta za obavljanje zadatka ili nepovoljnim utjecajem na odnose. Može stvarati situacije emocionalnog stresa te ponižavati sudionike prikazom oduzimanja moći kroz posramljivanje, deprivaciju, kaznu, društveno odbijanje i ekskluziju. Jedan od „trikova“ u fazi produkcije može biti i sveprisutnost kamera zbog kojih sudionici povremeno zaboravljaju da su pod stalnim nadzorom pa kažu ili pokažu previše.

U fazi postprodukcije i emitiranja sudionike mogu snaći dodatni rizici. Montaža u svrhu željene karakterizacije lika i prikaz pristrane priče može biti neugodno iznenađenje za sudionike i ovdje se najviše vidi raskorak između autonomije osobe koja prikazuje sebe i produkcije koja bira karakteristike tog prikaza.

Intruzija

Intruzija u privatnost jedan je od ključnih elemenata na kojem se bazira značajan broj reality emisija, čak i u natjecateljskim formatima. Sudionici pokazuju dijelove sebe kroz predstavljanje, razgovor, odnose, rješavanje zadataka i demonstraciju vještina.  

Zamislimo na trenutak intimne informacije kao koncentrične krugove i da se ljudi koji nas okružuju postepeno približavaju unutarnjim, privatnijim sferama, uz naš pristanak. Nekome za to treba malo više, nekome manje. Kod sudjelovanja u emisijama ovog tipa, princip zbližavanja simboličnim koncentričnim krugovima ne postoji – ljudi (koje ne poznajete) mogu velikom brzinom saznati najintimnije informacije o vama. Kasnije, zbog toga što su izostajale odluke o konvencionalnom pristanku na to, teško je postaviti zdrave granice s ljudima koje sudionici sreću izvan emisije. Ljudi mogu pretpostavljati da na intimu sudionika imaju pravo zbog njihovog učešća u ovim emisijama.

Prisvajanje lika

Prisvajanje se odnosi na korištenje imena, lika ili djela osobe za komercijalne svrhe i često je regulirano ugovorima. Primjerice, produkcija može ugovorom ostvariti da koristi lice sudionika za promociju showa ili za nešto drugo. O negativnim ishodima prisvajanja možemo govoriti kada produkcija preuzima velike razmjere slobode oko korištenja lika i djela sudionika, što oblika, što vremena. Etička dilema stvara se oko hibridnog karaktera likova ovog žanra - osobe mogu glumiti, no na kraju dana "glume sebe", što znači da su na neki način oni, a ne njihov lik, komercijalizirani instrument u različito definiranom ili nedefiniranom obliku.

Tko gleda reality emisije?

Istraživanje Reissa i Wiltza (2004) bavilo se pitanjem kakvi su ljudi koji gledaju reality emisije. Teorijska podloga od koje su polazili je teorija 16 osnovnih motiva - moć, znatiželja, nezavisnost, status, društveni kontakt, osveta, čast, idealizam, tjelesna vježba, romantika, obitelj, red, hranjenje, prihvaćanje, mir i čuvanje potrebnih stvari. Ljudi se razlikuju prema intenzitetu ovih motiva i načinu kako ih zadovoljavaju. Dva spomenuta motiva znatno su se istaknula kod ljudi koji češće i više prate reality televiziju. Možete li pretpostaviti koja?

Prvi motiv koji se istaknuo motiv je za statusom. Što se osobi više reality emisija svidjelo, ta osoba je bila više orijentirana k motivu statusa, odnosno kod te osobe možemo primjetiti više ponašanja kojima se dobiva poštovanje i ugled pred drugima. Efekt je bio posebno značajan kod osoba koje su navodile da uživaju u više od jednog reality programa. Drugi motiv bio je motiv za osvetom, odnosno motiv "poravnavanja računa". To bi značilo da što se osobi više reality emisija svidjelo, ta osoba je više bila motivirana "vraćanjem udarca" i pobjedom. Uz navedena dva motiva, još su se četiri motiva istaknula s manjim, no značajnim efektom. Osobe koje su sklonije gledanju reality emisija ujedno su bile i više motivirane društvenim kontaktom, redom i romantikom, te manje s čašću, s obzirom na ostale koji nisu gledali ni jednu takvu emisiju. Nedostatak ovog istraživanja je taj što su istraživači koristili kraći popis popularnijih emisija na američkom području, što nije najtočnija mjera sklonosti takvim žanrovima.

Interpretacija nalaza koju nude autori vrlo je zanimljiva. Naime, status kao glavni motiv pokušavaju objasniti na dva načina: gledatelji imaju osjećaj nadprosječnosti u usporedbi s pojedincima u emisiji. Drugo, takve emisije šalju poruku da je „svakodnevni“ čovjek – važan. Ujedno, reality daje fantaziju o mogućnosti da taj isti „svakodnevni“ čovjek koji gleda emisiju također postane važan. Motiv osvete je nešto složeniji i autori ga povezuju s motivom natjecanja.

Volim reality - što sad?

Na kraju dana, reality show mnogima je izvor zabave. Postoje varijante koje se mogu ponositi etičkim postupanjem prema sudionicima, koje prioritiziraju vještine, kreativnost, uložen trud ili razvijaju svijest za bitna pitanja u društvu. U isto vrijeme, puno toga dobroga može proizaći ako se podsjetimo na nekoliko stvari koje nam omogućuju sigurnije konzumiranje ovih sadržaja:

1. Reality nije stvarnost, već ju stvara. Tendencija da se uspoređujemo s likovima koje promatramo sasvim je normalna i zato se treba upitati utječe li sadržaj koji gledamo na to kako se osjećamo u vezi sebe. Ako gledamo program koji prikazuje vrlo imućne pojedince i njihove uobičajene probleme u naizgled svakodnevnom životu, ubrzo se možemo osjećati loše u vezi svog imovinskog stanja.
2. Ljudi u realityju su - ljudi. Imaju ime, obitelj, životne izazove, brige koje dijele s drugima i koje ne dijele te imaju pravo na privatnost. Ne postoji opravdan razlog osuđivati i ismijavati nekoga zbog lika prikazanog u emisiji, lika koji je po svojstvu hibridan, između autentične osobe i lika koji za tu osobu odabire produkcija. Ne postoji opravdan razlog za uputiti nekome komentar mržnje ili smatrati svojim pravom "istresti u lice" svoje negativno mišljenje. Ljudi pristaju sudjelovati u reality emisijama iz različitih razloga i ni jedan od tih razloga nije postati meta bullyinga ili cyberbullyinga.
3. Psihičke teškoće ne smiju biti izvor zabave. Različiti klinički simptomi i stanja koja na njih mogu upućivati ne smiju biti ekranizirani s ciljem da zabavljaju publiku. Odavno smo ostavili u povijesti sramotne epizode gdje smo promatrali osobe s teškim psihičkim stanjima i za to rado plaćali. Jeste li znali da se u prvoj psihijatrijskoj bolnici na svijetu mogla kupiti karta za 10 šilinga kako bi gledatelji mogli promatrati pacijente iz zabave? Ta bolnica po imenu Samostan sv. Marije od Betlehema (Bedlam) nije bila iznimka, već je to bio trend kojim su psihičke teškoće bile izvor zabave i prihoda sve do 19. i 20. stoljeća. U nekim je bolnicama umjesto četvrtog zida za sobu doslovno bila tribina za gledatelje.

Avishai Margalit (1998) opisuje dostojanstvena društva kao ona čije institucije ne ponižavaju svoje pripadnike. Danas znamo previše o psihičkom zdravlju ljudi da bismo (namjerno) propustili šansu za humanim postupanjem. Sudionici koji odlučuju ogoliti svoj život na ekranu, makar i njegov djelić, zaslužuju dostojanstvo, neovisno o tome koji njihovi motivi bili.

Izvori