Što (egzistencijalna) filozofija i psihoterapija imaju zajedničko? - Doktora Irvina D. Yaloma!
Irvin Yalom, javnosti najpoznatiji kao autor koji svojim knjigama uspijeva na pristupačan način dočarati smisao psihoterapijskih procesa, suvremeni je psihijatar i edukator s područja egzistencijalne psihoterapije. Specifičnost njegova područja rada upravo je u tome što se bavi „teškim“ temama – područje egzistencijalne psihoterapije usmjereno je na sve životne nedaće i izazove, s naglaskom na pozitivan pristup u tome. Drugim riječima, egzistencijalna psihoterapija nam ukazuje na ograničenja koja imamo, koja su ljudska i očekivana pred životnim teškoćama, a istovremeno nas podsjeća i na veliku snagu te na naše kapacitete za nošenje s poteškoćama kojih nismo svjesni sve dok se, nažalost, ne nađemo suočeni sa stresnim ili traumatskim događajima. U tom pogledu, najčešće teme kojima se psihoterapeuti ovog smjera bave uključuju koncept slobode i s njom povezane odgovornosti, smrti, izolacije te besmisla, svaka od kojih dovodi do tzv. egzistencijalne anksioznosti.
Sam egzistencijalistički pristup unutar psihoterapije začeli su Yalomovi prethodnici (Otto Rank, Paul Tillich i Rollo May), a utjecaj ovog pravca pogurao je razvoj humanističke psihologije i logoterapije (poznata i kao terapija smislom) Viktora Frankla.
Yalom je vrlo rano u karijeri uvidio da psihoanalitički pravac ne nudi potrebne odgovore u terapijskom procesu, uvelike se bazira na djetinjstvu osoba i onime što je ljudima „dano“ u životu kako bi se pronašli uzroci ili razlozi u današnjim poteškoćama, dok čari egzistencijalističkog smjera leže upravo u tome što podrazumijeva da život uključuje određene strahove i strepnje te se usmjerava na radnje koje možemo danas poduzeti, s našim izborima i odlukama u fokusu.
Karijerni put prema grupnoj psihoterapiji
Irvin D. Yalom rođen je 13. lipnja 1931. u Washingtonu. Njegovi su roditelji doseljenici iz Rusije, oboje porijeklom poljski Židovi, koji su nekoliko godina prije njegova rođenja otvorili malu trgovinu u Washingtonu te su živjeli u stanu iznad nje – dr. Yalom se toga često prisjećao i napominjao kako je većinu svoga djetinjstva proveo u tom stanu, u društvu dobrih knjiga.
Preddiplomski studij (BA) završio je na George Washington Universityju 1952., a magisterij na Boston University School of Medicine 1956. godine. U narednih nekoliko godina stažirao je u različitim bolnicama te završio vojni rok, a 1962. godine započeo je svoju karijeru kao predavač na Stanford University School of Medicine, gdje je i postao profesor psihijatrije 1973. Kao vrhunac karijere, nakon školovanja i rada u brojnim američkim školama i studijima medicine, 1994. godine zaradio je titulu profesora emeritusa, koju s ponosom obnaša i danas!
Iako isprva skeptik, Irvin Yalom postao je zagovornikom grupne psihoterapije jer vjeruje da grupna terapija dovodi do specifične dinamike u grupi koja pospješuje psihološki rast kod klijenata, a ujedno izaziva i terapeuta na isto! Njegovi uvidi o grupnoj psihoterapiji u kliničkoj praksi i danas su među temeljima literature u ovom području djelovanja. Grupni psihoterapeuti zaslužni su za usvajanje kulture povezanosti, podrške i integracije. Prema Yalomu, interakcija koja proizlazi među članovima grupe predstavlja pokretač promjene, pri čemu je uloga terapeuta da to iskustvo facilitira, odnosno da moderira i podržava psihoterapijski proces.
Iz Yalomova iskustva u grupnoj psihoterapiji proizašlo je dvanaest terapeutskih faktora koje je identificirao kao glavne pokretače značajnih promjena kod članova grupe te za koje se zalaže kao osnove u pristupu egzistencijalnih psihoterapeuta – grupnih procesa koji se temelje na sigurnosti grupe te osjećajima povezanosti i altruizma.
Znatiželjom do promjene
Svaka osoba mora odlučiti za sebe koliko istine može podnijeti.
– Irvin D. Yalom, "Kada je Nietzche plakao"
Irvin Yalom, strastveni terapeut u svojem području rada, zahvaljujući dijeljenim perspektivama u psihoterapijskim grupama, stekao je brojne vrijedne uvide o temama patnje, boli, tugovanja i drugih složenih procesa - što ga je potaknulo i na vlastitu kreativnost u autorskim vodama.
U romanima „Kada je Nietzche plakao“, „Ležanje na kauču“ i „Problem Spinoza“ Yalom se okušao u pisanju priča u kojima je ponovo u fokus doveo egzistencijalistička pitanja i psihoterapijska iskustva, ali se poigravao i hipotetskim scenarijima, povijesnim crticama te filozofskim pitanjima na koje ni danas nemamo odgovore.
S druge strane, slično kao i poznati psihoterapeut i autor Jorge Bucay, Irvin Yalom sklon je tumačenju vlastitih dojmova, priča, mudrosti i znanja iz psihoterapijskog procesa, toga što psihoterapija za njega znači i koja je njegova uloga u tome. Doduše, zbog same prirode egzistencijalističkog pravca, Yalom je skloniji bazirati se na iznimno zahtjevnim životnim okolnostima i prekretnicama, pri čemu mu nisu strani ni vlastito izlaganje i ranjivost.
Njegovo djelo „Svakim danom sve bliže“ (eng. „Every day gets a little closer: A twice-told therapy“) iz 1974. godine uradak je koji je Yalom napisao (i potpisao) zajedno sa svojom pacijenticom pod pseudonimom Ginny Elkin, talentiranom spisateljicom s dijagnozom shizoidnog poremećaja. Knjiga se bazira na dualnim dojmovima istog procesa psihoterapije – pisana je u formi dnevnika te u njoj Ginny opisuje svoja iskustva s različitim terapijskim pravcima, dok Yalom nastoji opisati pogled psihijatra na vlastite profesionalne i osobne uloge, nastojeći opisati prirodu psihoterapeutskog iskustva.
O jednom od najtežih životnih iskustava, bolesti i smrti voljene osobe, Yalom je pisao zajedno sa svojom ženom Marilyn, povjesničarkom i feminističkom autoricom, u knjizi „A Matter of Death and Life“, u slobodnom prijevodu „Pitanje života i smrti“ (nažalost, trenutno bez dostupnog prijevoda djela s engleskog jezika). Irvin i Marilyn zajedno su pisali knjigu nakon što je Marilyn dobila dijagnozu raka. Svaki iz svojeg kuta gledišta, opisali su kako se nose sa životnim izazovom koji je nastupio pred njima: Marilyn o tome kako umrijeti kao osoba zadovoljna svojim životom, a Irvin kako nastaviti sa životom bez partnerice. Knjiga dočarava njihove zadnje mjesece zajedno te Irvinove prve mjesece bez supruge, u kojima se dotiče univerzalnih pitanja intimnosti, ljubavi i tugovanja. Osim očitih razloga, težina ove knjige leži i u tome što su Irvin i Marilyn bili u braku 65 godina. Njihova je knjiga objavljena 2021. godine, a o temi (otežanog) tugovanja uslijed gubitka voljene osobe (iz tuđeg pera) pisali smo vam u članku o Čovjeku zvanom Otto (Ove).
U slučaju da i sami prolazite kroz otežane životne situacije, svakako preporučujemo da razmotrite pokoje djelo dr. Yaloma, a više o njegovom pristupu možete saznati i u filmu iz 2014. godine. Na tragu njegove životne filozofije potaknute grupnom psihoterapijom, možda je upravo promjena u našoj perspektivi dio rješenja problema!
Izvori:
Coco, G. L., Gullo, S., Prestano, C. i Burlingame, G. M. (2014). Current issues on group psychotherapy research: An overview. Psychotherapy research: Foundations, process, and outcome, 279-292.Hauber, K., Boon, A. E. i Vermeiren, R. (2019). Therapeutic factors that promote recovery in high-risk adolescents intensive group psychotherapeutic MBT programme. Child and adolescent psychiatry and mental health, 13, 1-10.
Hoffman, L. i Cleare‐Hoffman, H. P. (2011). Existential therapy and emotions: Lessons from cross‐cultural exchange. The Humanistic Psychologist, 39, 261‐267.
