Svatko je barem jednom sudjelovao u nekoj svađi. S obzirom na osobine ličnosti i socijalnu mrežu osoba, neki se svađaju češće, neki rjeđe, neki uspješno, a neki malo manje. U ovom članku probat ćemo prikazati kako se uspješnije svađati, odnosno kako efektivnije rješavati sukobe.

Postoji mnoštvo različitih mogućih uzroka svađa. Kuhnke (2013) navodi ignoriranje ili neshvaćanje sugovornikovih očekivanja, neodustajanje od svojih očekivanja koja je nemoguće ispuniti, ali i različite osobnosti, stavove i stajališta sugovornika koji mogu dovesti do međusobnog neslaganja. Uzrok mogu biti i trenutne neugodne emocije poput straha, srdžbe ili ljubomore koje su često i visokog intenziteta što onemogućava osobu da racionalno razmišlja i argumentirano raspravlja. Osim toga, uzrok ili povod svađama mogu biti i neki fizikalni faktori poput ugođaja u kojem se sugovornici nalaze, fizički faktori poput umora ili psihološki poput visoke razine stresa.
Najsloženiji uzrok nove svađe jedna je od prošlih, loše završenih svađa. Kada se zbog nedostatka vještina dobrog raspravljanja problem ne riješi na vrijeme, on se produbljuje, a njegovo rješenje sve je teže ostvarivo.

Uzrok, povod i cilj svađe

Prije nego se krenemo svađati, objasnimo prvo neke elemente svađe koje Uvodić - Vranić (2008) opisuje u svojoj knjizi. Kako bi se lakše odredio cilj svađe, važno je poznavati uzrok te procijeniti koliko je on važan i aktualan . Ukoliko nije aktualan ili važan, potrebno je zapitati se vrijedi li uopće započinjati svađu. Povod je događaj koji je naveo na početak svađe te je važno sugovorniku objasniti da to nije glavni problem, već mu objasniti koji je uzrok pokretanja svađe. Cilj dobre svađe jest rješenje problema. Donošenje odluke o biranju najpovoljnijeg ishoda svađe olakšava se vođenjem dvjema smjernicama. Prva je da odluka mora biti u skladu s osobnim interesima. Druga je da se onaj tko donese pravu odluku osjeća dobro i spreman je uložiti trud da ju ostvari. Ostvarenim ciljem, odnosno rješenjem problema, moraju biti zadovoljne obje strane kako bi tijekom svađe težile k istome, umjesto da se smatraju protivnicima.

Kako se dobro posvađati?

Uvodić - Vranić (2008) u svojoj knjizi prenosi nekoliko savjeta kako se dobro posvađati:

  1. Za početak svađe potrebno je izabrati povoljnu situaciju u kojoj su obje strane usredotočene samo na svađu, u kojoj se osjećaju ugodno, ravnopravno, sa što manje vanjskih ometajućih faktora. Važno je ne forsirati započinjanje svađe ako se druga osoba ne osjeća spremnom u tom trenutku. Primjer neprimjerene situacije su kasni večernji sati u kojima su sugovornici umorni, što smanjuje njihovu koncentraciju i povećava frustraciju, u društvu osoba koje ne sudjeluju u svađi, neposredno prije početka neke obveze što svađu vremenski ograničava ili jednostavno dok je osoba zauzeta drugim obvezama.
  2. Važno je definirati jedan problem i raditi isključivo na njegovom rješavanju. Nedefiniranost problema oko kojeg se raspravlja dovodi do toga da će se u svađi navesti još mnogo problema iz prošlosti. Što je više problema, to je teže doći do rješenja. Nedolaskom do rješenja, cijela svađa gubi svoj smisao i obje strane iz nje izlaze nezadovoljne. U želji za pozitivnim rješenjem, doći će do nove svađe, novih problema i tako vječnog začaranog kruga bez izlaza.  
  3. Ako želimo uputiti kritiku sugovorniku o definiranom problemu, potrebno je da ona bude konstruktivna i sadrži tri dijela: Prvo je potrebno istaknuti konkretnu pojedinost koju osoba radi dobro. Zatim slijedi kritika u kojoj se specifično govori o nekom stvarnom ponašanju i naglašava kako se komentar zasniva samo na našem dojmu tog ponašanja. Za kraj dolazi sugestija kako ispraviti problem.
  4. Potrebno je koristiti JA-poruke (npr. Ja bih na tvom mjestu). Ispravna, asertivna JA - poruka sadrži tri dijela. Prvo valja navesti situaciju koja opisuje ponašanje koje je negativno utjecalo na nas, zatim izraziti emociju koju je to ponašanje uzrokovalo i na kraju objasniti posljedicu koja je na nas utjecala nakon tog ponašanja. JA - poruka mora biti točno definirana i usmjerena na konkretan događaj ili problem, a nikako na osobu! Ovim načinom izbjegava se optuživanje sugovornika, a konkretnim uzročno - posljedičnim prikazom pokazuje se međusobna ravnopravnost i razumijevanje.
  5. Ključan dio dobre svađe je razumijevanje sugovornika. Ono se postiže međusobnim aktivnim slušanjem, koje se očituje primjerice, neupadanjem u riječ i davanjem dovoljno vremena sugovorniku da odgovori na postavljena pitanja. Ponekad je dobro reći čak i ono što se smatra očitim ili što se podrazumijeva. Postavljanjem otvorenih pitanja, sugovorniku se daje prostor za opširne odgovore. Oni daju uvid u sugovornikova razmišljanja, stavove i moguća rješenja problema kojih se pojedinac možda ne bi sam dosjetio. Kada se osuđivanje zamijeni znatiželjom, od sugovornika se otkrivaju nova rješenja i stajališta (Kuhnke, 2013).      
  6. Ukoliko se netko osjeća krivim, potrebno je priznati pogrešku i ispričati se. Ispričavanjem se pokazuje rad u interesu obiju strana i želja za postizanjem zajedničkog rješenja (Kuhnke, 2013). Što prije dođe do priznavanja pogreške i isprike drugoj strani, to je načinjena šteta u odnosu manja.
  7. Emocije, koje su sastavni dio svađe, ne treba potiskivati, već ih naučiti prepoznati, a zatim i izraziti jer potisnute emocije otežavaju kvalitetnu komunikaciju. Osim toga, osvještavanjem svojih emocija, moguće je komunicirati bez potrebe za prijetnjom ili kažnjavanjem drugih (Kuhnke, 2013). Kontrola emocija jedan je od najteže kontroliranih problema. Često zbog dominacije srdžbe koja je intenzivna i kratka emocija, strah, tuga, ljubomora, ljubav i ostale emocije ne uspijevaju biti izražene. Osim toga, srdžba dolazi s velikom količinom stvorene energije koja se često izbacuje kroz agresivna ponašanja poput vikanja, lupanja, razbijanja posuđa, psovanja i sl. Budući da "agresivnost uzrokuje agresivnost" (Uvodić-Vranić, 2008), za očekivati je da će tada sugovornik odvratiti istom reakcijom punom srdžbe, da će svađa eskalirati, a rješenje problema pasti u drugi plan.
  8. Važno je razmišljati i o svojoj neverbalnoj komunikaciji koja čini čak 93% poruke koja se prenosi (Kneževič, 2004). Glas bi trebao biti što smireniji, umjerene glasnoće, a govor razumljiv i jasan. Kako bi sugovornik dobio dojam da ga aktivno slušamo, trebali bismo naginjati glavu u stranu, klimati glavom gore-dolje ili nagnuti tijelo prema naprijed. Osim toga, otvoreni stav, tijelo koje nije zgrčeno, već opušteno, stav koji nije ni dominantan ni submisivan, već ravnopravan, na nesvjesnoj razini itekako pozitivno utječu na komunikaciju, ishod svađe, ali i odnos uopće.
  9. Za kraj je važno napomenuti da mijenjati možemo samo sebe i zato je iznimno važan rad na sebi. Na taj se način osoba razvija i postaje svjesna svojih potencijala koje napokon može ispuniti. Osobe koje su zadovoljne sobom, sretnije su i u odnosu s drugima. Kvalitetnim radom na sebi moguće se dobro pripremiti za svađu. Primjerice, važno je raditi na prepoznavanju vlastitih i tuđih ugodnih i neugodnih emocija. Važno je razmisliti kada se i zašto u nekom trenutku javljaju i kako ih možemo kontrolirati. Također, svi komunikacijski obrasci koji su u članku navedeni usvajaju se vježbom i stalnim usavršavanjem. Za kraj, važno je raditi i na vlastitom samopoštovanju i spoznaji vlastite vrijednosti. Tek tada spremni smo biti ravnopravni sa sugovornikom u komunikaciji i ponašati se asertivno.

Kako znati je li svađa bila dobra ili ne?

Dobra je svađa ona iz koje obje strane izađu zadovoljne. Najbolji kraj svađe je kada se obje strane međusobno razumiju i donesu zajednički zaključak. Na taj način obje strane izlaze iz svađe kao pobjednici, a ne kao protivnici. Tada se uspostavlja mir pokazivanjem ugodnih emocija, čime se pokazuje da je problem riješen.

Literatura

Kneževič A.N. (2004). A što s maslinom? : pravila ponašanja i govor tijela. Zagreb, HR: Mozaik knjiga

Kuhnke E. (2013). Communication skills for dummies. Chichester, GB: John Wiley & Sons, Ltd

Uvodić - Vranić Lj. (2008). Kako se dobro posvađati. Zagreb, HR: Profil International d.o.o.