Osnove dobrog roditeljstva

U današnjem svijetu jako je teško biti roditelj, a usudili bismo se reći i da je puno teže nego što je bilo prije. Roditelji su od samog početka preuzimanja te važne uloge obasuti informacijama, savjetima, člancima, knjigama, komentarima i raznim drugim sredstvima "brze pomoći" na koje se pozivaju kada odnos s djetetom postane izazovan. U moru informacija oko nas ponekad je teško razabrati one koje će nam u svemu tome biti od koristi pa se nađemo izgubljeni, zbunjeni i još nesigurniji u svoje odluke nego prije traženja pomoći.

Vratimo se osnovama

U takvim situacijama najbolje je malo zastati, odmaknuti se, razmisliti i vratiti se onim temeljnim potrebama svake osobe. Zadovoljenjem osnovnih psiholoških potreba - potrebe za povezanošću, ljubavlju i prihvaćanjem, potrebe za autonomijom, samostalnošću i uvažavanjem te potrebe za kompetentnošću i ovladavanjem određenim znanjima i vještinama - omogućujemo djetetu zdravu podlogu za fizički, psihološki i socijalni rast i napredak. Zanimljivo je primijetiti da nema velike razlike u potrebama djeteta i odrasle osobe. Ono što ispunjava i donosi zadovoljstvo odrasloj osobi odnosi se i na dijete. Jedina razlika je u načinu ispunjenja potreba i pomoći koju djeca u tom procesu često zahtijevaju od roditelja.

Osnovne psihološke potrebe

Potreba za povezanošću, ljubavlju i prihvaćanjem

Potreba za povezanošću roditelja i djeteta dijelom je genetski predodređena, dijelom posljedica roditeljskog zadatka brige za preživljavanjem svojeg potomka, a dijelom, naravno, ovisnosti djeteta o objektu privrženosti zbog nesamostalnosti i stalne potrebe za pomoći i podrškom. Osim zadovoljavanja osnovnih fizioloških potreba, privrženost je jako važna i u procesu zadovoljenja emocionalnih i psiholoških potreba, o čemu smo pisali u jednom od naših ranijih članaka opisujući Harlowljev eksperiment privrženosti. Prema istraživanjima, izostanak roditeljske emocionalne topline u odnosu s djetetom je jedan od najvažnijih faktora koji predviđa pojavu depresivnosti kod adolescenata. I odrasli i djeca imaju potrebu biti voljeni i prihvaćeni, vole osjećaj pripadnosti i stabilne bliske veze s važnim osobama u okolini. Takvi odnosi djeci omogućuju da osjećaju sigurnost, stabilnost i predvidljivost koje im omogućavaju da se i u izazovnim situacijama osjećaju zaštićeno te umanjuju osjećaje straha i nesigurnosti.

Kako roditelj pomaže zadovoljenju djetetove potrebe za povezanošću?

Važno je biti uključen! Budite tu za svoje dijete i saslušajte ga, čak i ako vam se čini da tema nije bitna, za dijete je u tom trenutku možda najbitnija. Uključenost roditelja podrazumijeva zainteresiranost za dijete, upućenost u njegovu okolinu i bliske prijatelje te sudjelovanje u djetetovu životu. Pokažite mu da od materijalnih stvari i igračaka više cijenite vrijeme provedeno zajedno, pa će ga i dijete jednako cijeniti. Pružite mu toplinu, sigurnost i razumijevanje, čak i kada ga je teško razumjeti. Gradnjom toplog odnosa i povjerenja od malih nogu poručujemo djetetu da smo tu za njega i da ga cijenimo.

Potreba za autonomijom, samostalnošću i uvažavanjem

Potreba za autonomijom i samostalnošću odnosi se na slobodu izbora svake osobe, stoga i djeteta. Zadovoljenje ove potrebe donosi osjećaj prihvaćanja i važnosti našeg mišljenja te doživljaj da imamo kontrolu nad svojim ponašanjem i donošenjem odluka. Autonomija se kod djece razvija od samih početaka. Prilikom prve igre djeca postaju mali istraživači, znanstvenici koji, proučavajući svijet oko sebe, grade vlastito znanje i razumijevanje raznih pojava. Najčešće takve aktivnosti djeca poduzimaju samostalno ili se organiziraju u suradnji s drugom djecom te na taj način, vlastitim kognitivnim angažmanom, ulaze u proces učenja.

Kako roditelj pomaže zadovoljenju djetetove potrebe za autonomijom?

Kada dijete počne samostalno istraživati svijet oko sebe, potrebno je pustiti ga da proučava, uči i zabavlja se te da u tom procesu ponekad i pogriješi. Roditeljsko poticanje autonomije djeteta uviđa se u podržavanju djetetovih ideja i dopuštanju da ono samoinicijativno započinje aktivnosti igre, naravno, uz roditeljsku podršku i brigu za sigurnost. Roditelji često iz dobre namjere priskaču djetetu u pomoć čim vide da je dijete negdje zastalo ili se ne snalazi, određuju djetetu slijed igre, a nerijetko rješavaju i probleme koje bi dijete moglo samostalno riješiti uz malo više truda. Ne samo da takvim pristupom uskraćujemo djetetu priliku za učenje, nego mu i indirektno poručujemo da smatramo kako ono nema kapacitet i sposobnosti riješiti problem ili samostalno organizirati igru. Osim prije spomenutog nedostatka emocionalne topline, izražena roditeljska kontrola je također značajan faktor u predviđanju negativnih psiholoških posljedica u adolescenciji. Zato dopustimo djetetu slobodnu igru, istraživanje i učenje.

Potreba za kompetentnošću i ovladavanjem znanjima i vještinama

Ova potreba odnosi se na uspješnost u razvoju socijalnih i fizičkih vještina. Djeca se svakodnevno, čak i u naizgled jednostavnim radnjama, nalaze u izazovima koji od njih zahtijevaju svladavanje novih znanja i vještina. Uspjeh u tom procesu donosi im osjećaj svrhovitosti i učinkovitosti. Također, uspješno rješavanje problema s kojima se susreću daje im osjećaj osobnog zadovoljstva i budi unutarnju motivaciju, što je itekako korisno za pristupanje budućim izazovima.

Kako roditelj pomaže zadovoljenju djetetove potrebe za kompetentnošću?

Kao što roditelj treba djetetu dati slobodu i autonomiju u igri i djelovanju, isto tako je važno pružiti mu strukturu. Roditelj bi djetetu trebao pružiti sigurnost i predvidljivost u prostoru u kojem boravi, stvarajući svakodnevne rutine i jasna pravila kojih se i dijete i roditelj dosljedno drže. Primjerice, bilo bi dobro da ručak, vrijeme za igru i odlazak na spavanje budu svaki dan u približno isto vrijeme. Isto tako, dopustimo djetetu da svakodnevne rutine (poput jedenja, pranja zubi ili pospremanja vlastite sobe) izvodi samostalno. Takva ponašanja djetetu daju osjećaj zadovoljstva u savladavanju zadataka i uče ga vrijednostima brige za sebe te brige oko drugih ljudi i prostora u kojem se nalaze.

Ravnoteža potreba

Iako različite, ove potrebe ne mogu ići jedna bez druge. Namećući previše strukture, bez poticanja autonomije, djetetu oduzimamo mogućnost slobode odlučivanja i izražavanja. S druge strane, davanjem neograničene slobode bez uključivanja roditelja, zanemarujemo djetetovu potrebu za povezanošću i strukturom. Prava vještina koja krasi dobre roditelje jest aktivno pronalaženje balansa u istovremenom zadovoljenju svih triju osnovnih psiholoških potreba djeteta.

Izvori: