Okruženi smo različitim ljudima na svijetu, no definitivno znamo prepoznati ljude koji bi taj isti svijet preokrenuli kako bi nama bilo barem mrvicu ljepše i zgodnije, čak i onda kada je to sasvim nepotrebno. Naravno, ne mislimo ovdje na roditelje i njihova tipična zaštitnička ponašanja (iako nam i oni ponekad upadaju u ovu kategoriju), već na ljude s prenaglašenom sklonošću da ugode drugim ljudima što je više moguće. Osobe koje se ističu po tome što u velikoj mjeri ugađaju drugima (eng. people pleasers) za cilj imaju upravo opisanu „titulu“ – biti poslušan, dobar prema svima, maksimalno izbjeći svaki znak konflikta ili prozivke i osigurati da je drugima u njihovu društvu lijepo, kako bi svi bili zadovoljni. Ovaj opis možda zvuči kao nešto nemoguće i neostvarivo - to je zato što tako i jest!
Iako ovime nipošto ne želimo naglasiti da je loše biti dobar prema drugim ljudima – na kraju krajeva, svima nam je ljepše u društvu s ljudima koji se barem povremeno slažu s našim mišljenjem, reagiraju na našu komunikaciju u razgovoru i pozitivni su prema nama – prekomjerna ugodnost sa sobom nosi određenu cijenu zbog koje valja razmisliti o isplativosti zanemarivanja vlastitog stajališta.
Gdje sam tu ja?
Nije upitno da ljudi učestalo traže što im treba, a činjenica da nekome to i omogućavamo za nas nerijetko znači da padamo u drugi plan. Ostvarivanje tuđih želja ponekad može značiti da ne dobivamo to što nama treba ili što mi želimo, a povlađivanjem drugima moguće je da i sebi i njima činimo medvjeđu uslugu - jer ono što ljudi žele nije nužno uvijek dobro za njih. Ono što people pleasere identificira je sklonost naglašenom konformiranju grupi (što je posebno zabrinjavajuće kada osobe u stvarnosti imaju vrlo suprotna mišljenja pa takvom komunikacijom izostaju njihov doprinos grupi i konstruktivni prijedlozi).
Briggs i suradnici pokušali su 80-ih godina prošlog stoljeća definirati people pleasing ponašanje ili ugađanje drugima kao promjenu vlastitog ponašanja kako bismo usrećili druge, međutim, u ovakvoj definiciji izostaje naglasak na razliku u odnosu na zdravo prosocijalno ponašanje - ovdje govorimo o stavljanju tuđih želja i potreba ispred vlastitih po cijenu naše dobrobiti (prema definiciji Tariqa i suradnika iz 2021.). U tom pogledu, taktika osoba koje ugađaju drugima oblik je manipulacije jer podrazumijeva strategiju ponašanja u kojem se svjesno upravlja komunikacijom i bira se onaj pristup koji osobu dovodi do postizanja ciljeva, pri čemu se komunicira neiskreno i druge se osobe obmanjuju. Paradoksalno, kada drugi prepoznaju people pleasere, nisu skloni nužno ponašati se prema njima zahvalno i s puno poštovanja, već se takvo ponašanje ljudi nerijetko iskorištava i izaziva suprotan efekt. Ugađanje je ponašanje koje polazi od pretpostavke da tuđe potrebe imaju veću vrijednost od naših vlastitih i da se konflikt pod svaku cijenu mora izbjeći, pri čemu se izbjegava i teži dio komunikacije kojom bismo tipično došli do kompromisa.
Ličnost people pleasera
U svojem istraživanju iz 1994. godine Robins i suradnici naveli su da ponašanja ugađanja drugima u većoj mjeri iskazuju osobe koje visoko vrednuju pozitivne socijalne interakcije i osobe koje u većoj mjeri ovise o drugima. Druga strana kontinuuma opisanog ponašanja (inzistiranje na vlastitim zahtjevima bez kompromisa) povezana je, pak, s problemima u socijalizaciji i s poteškoćama mentalnog zdravlja. Očekivano, rigidnost u bilo kojem smjeru dovodi do nepovoljnih ishoda i smanjene vjerojatnosti da se zadovolje želje što većeg broja ljudi.
U spomenutom istraživanju navodi se i to da ljudi koji prekomjerno ugađaju drugima iskazuju i više razine sociotropije, definirane kao ponašanja u čijoj podlozi su snažan poriv za ostvarenjem odnosa bez konflikata i poriv za stjecanjem odobrenja za svoje ponašanje (ili izbjegavanjem osuđivanja). Bagby i suradnici ovaj su nalaz pretočili u općepoznate crte ličnosti te naveli da osobe koje postižu više vrijednosti sociotropije ujedno ostvaruju više rezultate i na dimenzijama ugodnosti te neuroticizma. Ovaj nam nalaz govori da people pleaseri s jedne strane teže skladnim odnosima, a s druge imaju sklonost doživljavanju neugodnih emocija s kojima se teško nose. Ova kombinacija sklonosti u ponašanju rezultira time da im situacije u kojima ne ispunjavaju tuđe želje vrlo teško padaju pa ih nastoje maksimalno izbjeći.
Možda se pitate na kakva je ponašanja spreman ekstremni „ugađač“ - neka od istraživanja pokazala su da people pleaseri idu do sljedećih granica:
· Umanjuju vlastite kvalitete i namjerno smanjuju svoju akademsku učinkovitost, kako ne bi izazvali reakciju drugih koji se žele osjećati uspješnima i pametnima (Exline i suradnici, 2012);
· Imaju veću vjerojatnost "lajkanja" i reagiranja na tuđe objave na društvenim mrežama u odnosu na prosječnu osobu (Lee i suradnici, 2016);
· Razvijaju simptome poremećaja u prehrani iz želje da ne uvrijede nekoga izgledom svojeg tijela (Narduzzi i Jackson, 2002).
Osoba koja ugađa drugima pod dojmom je da se tako mora ponašati. Aaron Beck, sada već poznati psiholog iz naših ranijih članaka, izjavio je 80-ih godina prošlog stoljeća da ljudi ugađaju drugim ljudima jer imaju pretjerano rigidna i nerealna očekivanja od društvenih interakcija. People pleaseri previše su angažirani u bivanje prihvaćenima od strane drugih ljudi i misle da to mogu postići samo pozitivnim socijalnim interakcijama. Istovremeno, negativne socijalne interakcije za njih su vrlo potresne i ostavljaju ih pod dojmom da oni jednostavno nemaju kapacitete za nošenje s takvim konfliktima. Za prave „ugađače“ glavni način da se osjećaju sigurno i voljeno jest kroz stjecanje kontinuiranog i prenaglašenog odobravanja drugih.
Tko prekomjerno ugađa – i kako prestati?
Među važnijim faktorima koji utječu na sklonost ugađanju ljudima svakako su stil privrženosti i socijalizacija. Drugim riječima, ljudi koji su nesigurno privrženi, naročito ako imaju i naglašen strah od napuštanja ili odbijanja, skloni su različitim taktikama izbjegavanja mogućeg odbijanja – a to uključuje i people pleasing ponašanja. Uz to, spomenuta ponašanja primjećujemo češće kod ljudi čija uloga u društvu nalaže da stavljaju prioritet na tuđe potrebe, odnosno, kod žena u zapadnjačkim kulturama. S druge strane, u kulturama okrenutim kolektivizmu (gdje su svi socijalizirani s vrijednostima skladnih odnosa u fokusu) rodne razlike u pogledu na ova ponašanja znatno su manja.
Uz navedeno, osobe koje postižu visoke rezultate na mjerama sociotropije izvještavaju i o većem broju simptoma anksioznosti i depresije. Naravno, razmišljamo li stalno o tome kako usrećiti druge, što je jedna od stvari na koju ne možemo utjecati unatoč svem trudu, morat ćemo se suočiti s mnogo nesigurnosti – zbog čega se zasigurno nećemo osjećati dobro.
Među nekim od pogrešnih uvjerenja koje people pleaseri imaju skriva se i ono da će im drugi ljudi, budu li se oni ponašali maksimalno ugodno i dobro u svakoj interakciji, vratiti istom mjerom. Osim što ovakva očekivanja dovode do razočarenja, zanemaruju odgovornost osoba za vlastita ponašanja i zauzimanje za sebe kada žele promjenu ili traže nešto. Umjesto pasivnim ili agresivnim putem (ili kombinacijom ovih pristupa), svoju komunikaciju trebali bismo iznijeti na jasan način i s poštovanjem, odnosno sukladno principima asertivnog komuniciranja, kako bismo ostvarili vlastite želje uzimanjem u obzir i tuđe potrebe ili želje te postizanjem dogovora. Pravo prihvaćanje od strane drugih dolazi upravo od osoba s kojima možemo razgovarati i o teškim temama te priznati kada nešto želimo promijeniti i zauzeti se za sebe.
Ponekad zauzimanjem za sebe ne postižemo željene rezultate i možda ne nailazimo na razumijevanje te je tada potrebno istaknuti osobne granice. Sam ovaj pojam osobama koje su sklone ugađanju predstavlja nešto strašno jer je usmjeren na odvajanje među ljudima – no riječ je o ponašanju koje nam pomaže i oblik je brige o sebi. Druge osobe nemaju pravo upravljati našim vremenom ni postupcima, kao ni inzistirati na podređivanju drugih vlastitim potrebama, zbog čega je važno da identificiramo ono što je nama potrebno i podsjetiti druge na to. Zdrave granice omogućuju nam da imamo odnose u kojima ne kompromitiramo vlastita mišljenja, osjećaje i želje kako bismo se uklopili u tuđa očekivanja te nam omogućuju da produbimo postojeće odnose kao ravnopravni sudionici razgovora – jer naše su mišljenje i potrebe jednako važni.
Izvori:
Bagby, R. M., Gilchrist, E. J., Rector, N. A., Dickens, S. E., Joffe, R. T., Levitt, A., et al. (2001). The stability and validity of the sociotropy and autonomy personality dimensions as measured by the Revised Personal Style Inventory. Cognitive Therapy and Research, 25, 765–779.Beck, A. T., Epstein, N. i Harrison, R. (1983). Cognitions, attitudes and personality dimensions in depression. British Journal of Cognitive Psychotherapy, 1, 1–16.
Briggs, S. R., Cheek, J. M. i Buss, A. H. (1980). An analysis of the Self-Monitoring Scale. Journal of Personality and Social Psychology, 38(4), 679–686.
Fresco, D. M., Sampson, W. S., Craighead, L. W. i Koons, A. N. (2001). The relationship of sociotropy and autonomy to symptoms of depression and anxiety. Journal of Cognitive Psychotherapy, 15(1), 17-31.
Robins, C. J., Ladd, J., Welkowitz, J., Blaney, P. H., Diaz, R. i Kutcher, G. (1994). The Personal Style Inventory: Preliminary validation studies of new measures of sociotropy and autonomy. Journal of Psychopathology and behavioral assessment, 16, 277-300.
Set, Z. (2019). Potential regulatory elements between attachment styles and psychopathology: Rejection sensitivity and self-esteem. Archives of Neuropsychiatry, 56(3), 205-212.
Tariq, A., Quayle, E., Lawrie, S. M., Reid, C. i Chan, S. W. (2021). Relationship between early maladaptive schemas and anxiety in adolescence and young adulthood: A systematic review and meta-analysis. Journal of Affective Disorders, 295, 1462-1473.
Yang, K. i Girgus, J. S. (2019). Are women more likely than men are to care excessively about maintaining positive social relationships? A meta-analytic review of the gender difference in sociotropy. Sex Roles, 81, 157-172.
