Što je prevencija suicida i ima li Hrvatska plan?

Ako razmišljate o suicidu i imate suicidalne namjere, javite se u Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, gdje možete doći bez najave i uputnice svakoga dana između 8 i 20 sati ili nazvati telefonom 01 2376 470, od 0 do 24 sata. Niste i ne morate biti sami!

U potrazi za izlazom iz psihičke i/ili fizičke boli i bespomoćnosti koju osjećaju, milijuni ljudi u svijetu imaju namjeru oduzeti si život, razmišljaju o načinu kako to učiniti ili pasivno misle o smrti i kako žele umrijeti. Procjena Svjetske zdravstvene organizacije (2019) je da samoubojstvo u svijetu počini više od 700 000 ljudi godišnje, a problem je širi od toga kada uzmemo u obzir procjenu da na svako počinjeno samoubojstvo dolazi 20 pokušaja. Iz navedenog je jasno da je riječ o velikom javnozdravstvenom problemu koji zahtjeva dijalog i planiranje rješenja na globalnoj razini. Najvažnija činjenica koja motivira planiranje tih rješenja jest da je moguće prevenirati, odnosno, značajno utjecati na smanjenje pojave samoubojstava u društvu. Ali kako?

Rizični čimbenici za pojavu suicidalnosti

Odgovor na to pitanje treba se temeljiti na dobrom razumijevanju pojave suicidalnosti i poznavanju čimbenika koji povećavaju rizik od suicida. Ujedno je to i prva prepreka prevencije jer tih čimbenika je mnogo, a jasan ili jednostavan uzrok ne postoji. Svaki čin oduzimanja vlastitog života krajnji je rezultat isprepletenih socijalnih, bioloških i individualnih okolnosti, kao i osobitosti samog trenutka. Znamo da postoji niz čimbenika koji mogu povećati vjerojatnost razvoja suicidalnosti. Svjetska zdravstvena organizacija (2014) sažela ih je u četiri kategorije:

1. Individualni čimbenici odnose se na genetsko nasljeđe osobe i biološke faktore, obiteljsku povijest psihičkih bolesti i samoubojstava, prisutnost kronične bolesti, gubitak posla, zloupotreba alkohola, i dr. Posebni rizični faktori su prethodni pokušaj suicida, osjećaj beznađa i prisutnost psihičkog poremećaja. Većina osoba koje pate od psihičkih poremećaja neće počiniti suicid, međutim, oko 90% osoba koje počine suicid imaju razvijene značajne simptome neke psihičke bolesti.
2. Čimbenici socijalnih odnosa jesu osjećaj nepovezanosti i izolacije, usamljenost u najbližem društvenom krugu, manjak socijalne podrške od strane uže i šire zajednice te sukobi u odnosima, neslaganje ili gubitak važnih osoba u životu.
3. Čimbenici zajednice odnose se na doživljene prirodne ili druge katastrofe, ratove i konflikte, zatim stres dislokacije i prilagodbe na novu kulturu i okolnosti, te doživljaj diskriminacije, traume ili nasilja.
4. Čimbenici društva i zdravstvenog sustava odnose se na nedostupnost pravovremene i učinkovite zdravstvene skrbi te na stigmu povezanu s traženjem pomoći za teškoće mentalnog zdravlja. Odnose se, također, i na dostupnost sredstava/načina za počinjenje suicida te na neprikladno izvještavanje medija o suicidu i neprikladno korištenje medija (rizik za pojavu Wertherovog efekta).

Sagledavanje čimbenika rizika već može natuknuti što nas može štititi i jačati: prikladne vještine rješavanja i nošenja s problemima, samopoštovanje, osjećaj pripadnosti zajednici i društvenim institucijama, razvijena socijalna mreža unutar koje se osjećamo povezano i podržano od bližnjih te dostupnost kvalitetne zdravstvene skrbi. Sve razine spomenutih čimbenika imaju dinamičan međusobni utjecaj te ih treba sagledavati u cjelini, a cjelovita slika nužna je za podizanje skrbi na krajnju stepenicu - prevenciju suicida.

Prevencija suicida

Nastojanja da se samoubojstva i pokušaji samoubojstva spriječe ili da se njihova učestalost smanji očigledno moraju pokrivati više društvenih razina i biti sveobuhvatna. Jasno je da to nije nimalo lak zadatak. Stručnjacima iz područja prevencije suicida pokazalo se praktično koristiti Gordonov model prevencije (1983; prema Nordentoft, 2011), prema kojemu se prevencija definira i provodi na tri razine:

1. Univerzalne strategije prevencije suicida se osmišljavaju tako da dopiru do cijele populacije (primjerice, cijele nacije) ili jednostavnije rečeno – do sviju. Cilj je maksimalno poticati zdravlje, a rizik za suicidalnost minimalizirati. Strategije uključuju dostupniju skrb, povećanje svijesti i znanja javnosti o tome što raditi i kako pomoći suicidalnim pojedincima, jačanje otpornosti svih tako što se potiče razvoj vještina suočavanja s izazovima u svakodnevici, a strategije mogu uključivati i promjene u fizičkom okruženju (povećanje sigurnosti).
2. Selektivne strategije prevencije suicida stavljaju fokus na one skupine unutar populacije za koje se procjenjuje da su u povišenom riziku od razvoja suicidalnosti. Takve strategije podrazumijevaju programe trijaže kojima se utvrđuje na koje skupine ljudi treba usmjeriti dodatne intervencije. Dakle, to su pojedinci koji trenutno nisu suicidalni, no nalazi se da su u povišenom biološkom, psihološkom ili socioekonomskom riziku. Intervencije mogu uključivati dodatno osposobljavanje pojedinih ne-stručnih osoba kako bi svojim osobinama, vještinama i znanjima aktivno poticali dijalog o mentalnom zdravlju i primjenjivali ih u radu sa ranjivim pojedincima. Primjerice, to može biti učitelj koji je dodatno osposobljen da pruži prvu podršku učeniku koji mu se povjerio o teškoj obiteljskoj situaciji. Selektivne strategije uključuju i organiziranu grupnu podršku za razvoj određenih vještina unutar rizičnih skupina te povećanu dostupnost usluga za kriznu podršku (npr. telefon za krizna stanja) i baze znanja o izvorima podrške na koje se ljudi mogu usmjeriti.
3. Indicirane strategije prevencije suicida su sve strategije usmjerene na specifične visoko-rizične pojedince koji pokazuju znakove suicidalnosti ili koji su imali pokušaj suicida. Između ostalog, uključuju hitnu i bolničku psihijatrijsku skrb, krizne intervencije i druge intervencije usmjerene na smanjenje rizika kod osoba koje pokušale počiniti suicid. Naravno, pitanje je govorimo li tu još uvijek o prevenciji ili jednostavno o intervenciji.

Postojeće preporuke za izradu nacionalnih strategija za prevenciju suicida posebno su usmjerene na povećanje aktivne uloge zajednice u prevenciji suicida. Točnije, ističe se važnost dostupnosti skrbi unutar zajednice (prevencija na razini primarne zdravstvene skrbi, u okviru obrazovanja, unutar neprofitnih organizacija i sl.), pri čemu bi se trebao rasteretiti bolnički sustav koji nužno najviše djeluje kroz indicirane strategije. Cilj je psihijatrijski sustav usmjeravati prema kraćem boravku pacijenata u bolnici i potaknuti veću mobilnost timova za psihijatrijsku i psihološku podršku. Tako djelatnici zdravstvenog sustava ujedno dobivaju više prostora za pružanje skrbi na razini univerzalne i selektivne prevencije. To je posebno bitno za smanjenje stigmatizacije psihičkih teškoća i poremećaja, za manju socijalnu izolaciju i bolje funkcioniranje pojedinaca koji se s njima nose. Što su intervencije na univerzalnoj i selektivnoj razini uspješnije, svakako je manje „gašenja vatre“, a više istinske prevencije.

Prevencija suicida i briga o mentalnom zdravlju u Hrvatskoj

Naše Ministarstvo zdravstva u studenom 2022. objavilo je prijedlog Strateškog okvira razvoja mentalnog zdravlja do 2030. godine, u čijem uvodu stoji da su temelji kvalitetne skrbi „podizanje svijesti o problemima mentalnog zdravlja, pravodobno otkrivanje mentalnih poremećaja te odgovarajuće liječenje i rehabilitacija“. U prijedlogu su kroz različita područja provedbe planirane i brojne mjere, među kojima stoji poticanje i provedba preventivnih programa i kampanja usmjerenih ka prevenciji suicida, smanjenju negativnih stavova prema mentalnim poremećajima i problematici suicida. Iako same mjere nisu previše konkretne, ipak su postavljena određena očekivanja, poput onih koje možete iščitati u nastavku:

U skladu sa prijedlozima iz strateškog okvira, može se primijetiti da je u medijima 2023. godine najavljen pilot-projekt psiholoških mobilnih timova, što znači vraćanje psihologa u domove zdravlja te je primjer potencijalnih koraka prema dobrim intervencijama na razini selektivne prevencije suicida. Nadalje, nakon što su nas zadesili pandemija koronavirusa i potresi, čini se da su istaknutije mjesto u medijima pronašli projekti usmjereni na očuvanje i promociju brige o mentalnom zdravlju, što za posljedicu ima da se o tim temama nešto češće i otvorenije govori u javnom prostoru. Ne treba zaboraviti da u Hrvatskoj isto tako godinama djeluju brojne neprofitne udruge i organizacije koje ulažu velike napore da građanima ponude podršku u nošenju s teškoćama mentalnog zdravlja, a sigurno da se njihovi napori mogu uklopiti u planiranje kvalitetne skrbi u zajednici. Hrvatska aktualno sudjeluje i u Joint Action projektu ImpleMENTAL koji je pokrenula Europska unija, s ciljem zaštite mentalnog zdravlja i prevencije suicida.

U sklopu Twinning projekta (2016 - 2017) nastale su još uvijek aktualne preporuke za zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici te rano prepoznavanje i zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih. Prethodno je postojala Nacionalna strategija zaštite mentalnog zdravlja za razdoblje od 2011. do 2016. godine, te je za razdoblje od 2011. do 2013. godine bio objavljen prijedlog Programa prevencije samoubojstva kod djece i mladih. Do koje mjere su spomenuti prijedlozi bili uspješni, teško je naći podatke i donijeti zaključak. Štrkalj Ivezić i suradnici (2018) izvještavaju da je strategija za razdoblje od 2011. do 2016. godine djelomično podupirala razvoj programa u zajednici, no da nije zaživjela u praksi. Isti autori ističu da se u Hrvatskoj briga za mentalno zdravlje u velikoj mjeri oslanja na bolničko liječenje te da nedostaje cijeli niz usluga u zajednici. Je li se nešto promijenilo posljednjih nekoliko godina? Sveukupno, očekivanja su da će aktualna strategija donijeti više promjena na nacionalnoj razini. Iako, treba priznati da zbog trenutne političke i ekonomske situacije nije lako ostati optimističan.

Korak prema zdravijem društvu

Čini se da povećano znanje i svjesnost o važnosti programa za prevenciju suicida slabo prati praksa, ali treba pohvaliti sva nastojanja da se postavljeni ciljevi ostvare. Nužan uvjet za bolju kvalitetu i širu dostupnost adekvatne skrbi je izgradnja znanstveno utemeljenih zdravstveno-političkih okvira i strategije prevencije suicida na nacionalnoj razini, ili barem jasnije mjere unutar postojećeg strateškog okvira za očuvanje mentalnog zdravlja. Sustavna briga o zdravlju pojedinaca je briga o zdravlju društva u cijelosti, a to je ono društvo koje je u konačnici osnaženo i spremno biti oslonac svakome tko taj oslonac zatreba.

Ako vas zanima što činiti kada se suicidalnost pojavi u našim životima ili životima nama bliskih osoba, pogledajte epizodu podcasta u kojoj smo o tome razgovarali s mr. spec. kliničke psihologije Ivom Žegurom s Klinike za psihijatriju Vrapče: Nepopularna psihologija #2: Suicidalnost: Što poduzeti? // Iva Žegura (youtube.com)

Izvori

Nordentoft, M. (2011). Crucial elements in suicide prevention strategies. Progress in Neuro-Psychopharmacology and Biological Psychiatry, 35, 848–853.
Turecki G. i Brent D.A. (2016). Suicide and suicidal behaviour. Lancet, 387, 1227-39.
Suicide worldwide in 2019: global health estimates. Geneva: World Health Organization; 2021. Preuzeto sa: https://www.who.int/publications/i/item/9789240026643
Štrkalj Ivezić, S., Jukić, V., Štimac Grbić, D., Ćelić, I., Brečić, P., Silobrčić Radić, M., Bagarić, A. i Ćurković, M. (2018). Organizacija liječenja oboljelih od mentalnih bolesti u Republici Hrvatskoj. Acta Medica Croatica: Časopis Akademije Medicinskih Znanosti Hrvatske, 72(2), 179–187.
World Health Organization. (2014). Preventing suicide: A global imperative. Preuzeto sa: https://www.who.int/publications/i/item/9789241564779