Psihologija u glazbi IV: Punk rock kao surogat obitelj

If you are alone tonight
You can come with us
If you don't have friends or family
Or people that you trust
We will be your confidants
Your sisters and your brothers

We don't have much
But we got each other

Ovako počinje vesela pjesma "Got each other" punk rock/ska benda The Interrupters. Zadnjih desetak godina, koliko autor ovog članka uživa u punk rock glazbi, u većoj ili manjoj mjeri, neke specifičnosti žanra nisu mogle ostati neprimjećene. Čini se da je u ovom žanru zajedništvo jedna od sržnih tema glazbenih tekstova, ali i općenito života punk rock glazbenika i njihovih fanova.

Zajedništvo u glazbi i zajednici

Iako se kroz godine žanrovi sa svim svojim specifičnostima na playlistama samo množe, punk rock je tu prisutan još od ljubavi prema The Offspringu koja se razvila u osnovnoj školi. Ovaj žanr došao je na scenu nakon prvog vala punk bendova poput Ramonesa i Sex Pistolsa. Okarakteriziran je brzim bubnjevima, više "sirovim" zvukom, distorzijama na gitarama i jednostavnim akordima. Iako je glazba često žestoka, postoji dobar dio i nešto blažeg/veselijeg punk rocka, naročito kod bendova koji naginju ska žanru. U tekstovima punk rock bendova često nailazimo na kritike prema društvenim normama, politici, autoritetu i konformizmu. S druge strane, možemo pronaći i promicanje alternativnog načina života te preuzimanje odgovornosti za sebe.

Zanimljiva stvar kod punk rocka je DIY (kratica izraza "uradi sam", eng. "do it yourself") kultura. Pripadnici ove supkulture često sami izrađuju odjeću, dok (neki) bendovi sami snimaju i glazbu te organiziraju koncerte. Ovo ih često izdvaja od drugih, što postižu i samim izgledom zbog neuobičajenih frizura, boje kose, specifične odjeće, šiljaka i dr., te ih javnost nerijetko karakterizira kao agresivne, neprilagođene ili jednostavno "nenormalne".

Međutim, jednom kada zavirite iza kulisa (površnih) prvih dojmova, otkrivate zajednicu koja pokazuje veliku povezanost, brigu i ljubav unutar sebe. Iako postoji puno različitih supkultura pa samim time i okupljanja (poput raznih festivala) baš za tu specifičnu ekipu, čini se da je u punk rocku, više nego drugdje i više nego je možda očekivano, naglašena tema prijateljstva, zajedništva i obitelji u tekstovima bendova. Tako Pennywise pjeva u poznatoj "Bro Hymn":

Ever get the feeling you can't go on
Just remember whose side it is that you're on
You've got friends with you 'til the end
If you're ever in a tough situation
We'll be there with no hesitation
Brotherhood's our rule we cannot bend

Iako dugo slušam punk rock, ovo mi je postalo očitije relativno nedavno tijekom posljednjeg izdanja Punk Rock Holiday festivala. Biti dio ovog malog festivala usred prekrasne prirode Slovenije, dok pored planinske rijeke u periodu od pet dana svira preko 50 punk rock bendova, uistinu je posebno iskustvo. Prvi put sam zamijetio sintagmu "Punk rock family" u svim obraćanjima organizatora na društvenim mrežama, a nakon toga se i od velikog broja bendova s pozornice čulo pozdravljanje velike punk rock obitelji.

Osim što se radilo o obitelji kao zajednici unutar supkulture, ponekad se to moglo shvatiti i doslovno jer je na festivalu bilo mnogo obitelji s djecom koja su zajedno s roditeljima uživala u koncertima i osjećaju zajedništva koji je bio prisutan cijelo vrijeme. Ova inkluzivnost prema različitim generacijama vrijedila je za bilo koga tko je bio prisutan, iako je možda tamo prvi puta i nije ''pravi panker''.

Kao posjetitelju brojnih festivala gdje je atmosfera opuštena, a ljudi su prihvaćajući i pozitivni, dojma sam da je na Punk Rock Holiday-u to ipak malo više naglašeno. U razgovoru s lokalcima koji dolaze na više festivala na istoj lokaciji (metal, reggae, techno i punk rock), dobio sam potvrdu da i oni vide ovaj festival kao posebno prijateljski nastrojen. Čini se dovoljnim samo to da imaju i pjesme posvećene toj tematici, više nego drugi žanrovi (prema opažanjima tekstova, u svakom slučaju).

Supkultura kao surogat obitelj

Sve ovo razmišljanje o punk rock zajednici podsjetilo me na koncept surogat obitelji koja je svoje mjesto našla u teoriji potrebe za pripadanjem. Baumeister i Leary (1995) predstavili su koncept potrebe za pripadanjem, odnosno čežnju za ostvarivanjem interpersonalne povezanosti, kao temeljnu ljudsku potrebu. Kroz svoj iznimno zanimljiv rad predstavljaju brojne argumente zašto bi se ova čežnja trebala smatrati univerzalnom i važnom za funkcioniranje ljudi.

Zanimljiv koncept u teoriji predstavlja spomenuta surogat obitelj. Naime, autori ističu da se u izostanku stvaranja i održavanja značajnih veza u bližoj okolini mladi mogu okrenuti takozvanim surogat obiteljima, koje onda pružaju zadovoljenje navedenih potreba. Ovdje autori daju većinom negativne primjere skupina, poput visoko kohezivnih bandi i delikvenata, no čini se da je propušten jedan vrlo pozitivan aspekt.

Surogat obitelji ili, možda blaže rečeno, zajednice, koje nam daju dio onoga što zbog nekog razloga nismo dobili iz svoje primarne obitelji, ne moraju nužno voditi do nepoželjnih ponašanja. Čini se da je punk rock obitelj ona koja je mnogim pojedincima ponudila mjesto prihvaćanja njihovih nekonvencionalnih stavova, oblika izražavanja i umjetnosti.

Ovdje je teško ne vratiti se na prvi bend koji smo spomenuli, The Interrupters i priču njihove pjevačice Aimee. Njihov koncert, kao i brojni drugi, bio je ispunjen govorima o ljubavi, jedinstvu, povezanosti i pružanju podrške. Bilo je očito da je opisana zajednica pjevačici značila puno, a i kasnije upoznavanje ovog benda samo je potvrdilo sve navedeno.

U velikom intervjuu Aimee je otkrila kako je imala teško odrastanje ispunjeno zlostavljanjem te da je rano razvila ideje suicidalnosti i simptome depresije. Bila je odvojena od obitelji zbog fizičkog zlostavljanja i kroz odrastanje je završila s nizom dijagnoza i destruktivnih ponašanja. Ono što pjevačica ističe kao bijeg od rane dobi jest glazba. Prvo je za nju to bila Joan Jett, a kasnije su ulogu preuzeli punk bendovi. Kroz The Interrupters neke od ovih trenutaka opisala je u pjesmama, no tek s albumom "In the Mirror" preuzima autobiografsku perspektivu kada pjeva o napuštanju, nasilnom odnosu i ostalim osobnim temama. Također, ističe kako joj se puno ljudi javilo s porukama da su ih njezine pjesme spasile na ovaj ili onaj način, što, zasigurno, s obzirom na njezinu povijest, ima poseban značaj.

Glazba i dalje ima moć učiniti da se ja ili bilo tko drugi ne osjećamo kao da smo sami. - Aimee "Interrupter" Allan

Glazba u širem smislu često ima ovaj zaštitni faktor. No, zanimljivo je vidjeti kako kod pojedinih žanrova ova granica ide i puno šire. Da ne ispadne da smo se fokusirali isključivo na strana glazbena imena, ostavljamo vas s domaćim punk stvarima koje uvijek naprave veliki kaos na koncertima i izazovu taj osjećaj zajedništva. Iako možda nije s tom namjernom inicijalno pisana, Debeli Precjednik je pjesmom "Farmersko srce" stvorio svojevrsnu himnu. Također, kakvi bismo bili kada ne bismo spomenuli i dragi nam bend Mašinko te njihov uradak pod alternativnim naslovom, pazite sad, "Pjesma zajedništva".

Moje srce ne zna
dalje kucati
ako ne živiš ti
ono će prestati

Ti nisi sam, ti nisi sama
mi smo uvijek uz tebe
krv je naša tvoje boje
samo tebe volim, volim te

Samo ne želim umrijeti sam
Kao luđak, kao svrgnuti vođa, kao pas
Prijatelji, u našu čast
Pjevam ovu pjesmu zajedništva