Svi volimo za sebe vjerovati da smo kao glasači vrlo racionalne osobe. Svog kandidata biramo prema programu, idejama i dokazanom iskustvu. Jesmo li sigurni da se baš ništa više ne upliće u naš glas? To zanima i brojne istraživače u psihologiji izbornog ponašanja.
Prvo poznato istraživanje u domeni političke psihologije na našim prostorima provedeno je još u bivšoj Jugoslaviji i to 1965. godine. To je bilo za vrijeme općinskih izbora za Zagreb i radilo se o nekom obliku izlaznih anketa. Građani su po izlasku s birališta bili anketirani, a rezultati su bili poražavajući – čak 52% kandidata se netom nakon glasanja nije moglo sjetiti ni jednog imena s liste. Dvije godine kasnije, za izbore Savezne skupštine, provedena je panel anketa, odnosno ispitivanje istih građana u nekoliko različitih kampanja, a Šiber (1970) nam prikazuje zaključak autora, i to citatom:
„U svakom slučaju, ako bismo željeli zajednički interpretirati ove podatke onda moramo reći da stvarno učešće birača (operacionalizirano kroz znanje kao nužnu pretpostavku) nije u skladu s intencijama izbornog sustava. Ti se podaci mogu interpretirati kao rezultat neodgovarajuće pažnje izbornim procesima, neprimjerenim procesima informiranja, nedovoljnoj aktivnosti društveno političkih organizacija, nedovoljnoj svijesti biračkog tijela i slično, ali nama se čini da bi ovo sve bili površni argumenti. (...) Ne samo što birači i nadalje pristupaju izborima po inerciji ranijeg vrednovanja već je pitanje do kakvih bi stvarnih društvenih procesa i promjena mogla dovesti činjenica da birači poznaju i biraju najbolje kandidate“.
Bismo li i danas mogli reći isto?
U isto vrijeme, s druge strane svijeta, Amerika također stiče svoje nove političke uvide. Kraus (2013) je opisao političku atmosferu u SAD-u 1960.-ih; Kennedy i Nixon suočavali su se u televizijskim debatama, a za jednu od njih građani su se podijelili oko toga tko je pobjedio. Oni koji su debatu pratili na televizoru, smatrali su Kennedyja pobjednikom debate. Međutim, građani koji su prijenos debate slušali preko radija, smatrali su Nixona pobjednikom.
Čini se da su neka vizualna obilježja tog dana igrala ulogu u tome tko je od njih dvojice impresionirao pojedine građane. Budesheim i Depaola nešto slično pokazuju i u istraživanju 1994. u kojem su privlačniji politički kandidati bili procijenjivani pozitivnije. Izgled je, izgleda, važna i zanimljiva komponenta politike.
"Lijepo je dobro"
"Lijepo je dobro" stereotip je fizičke privlačnosti i jedan od najpoznatih prečaca u razmišljanju. Lijep i/ili privlačan izgled vežemo uz pozitivne karakteristike poput visoke moralnosti i inteligencije, a "manje lijepe/privlačne" pojedince povezujemo sa suprotnim karakteristikama - prije ćemo ih smatrati kriminalcima, manje inteligentnima i slično. Naravno, ovakvi stereotipi nisu uvijek pravilo, ali im podliježemo više nego što smo možda svjesni, a istraživanja podupiru prisutnost ovog stereotipa, o čemu smo već pisali. Lev-on (2016) je u svom istraživanju relativizirao važnost privlačnosti. Ako sudionici uopće nisu već poznavali kandidate u simuliranim izborima (o njima su saznali u istraživanju), prednost su davali privlačnijim kandidatima, a ako su im kandidati bili već poznati, privlačnost nije bila važna.
Kako odluku donose mladi, a kako stariji birači?
Postoje velike razlike između mlađih i starijih glasača. Dok se mlade ljude često proziva za apatiju prema političkim temama, starije glasače se pak kritizira kao prerigidne i nespremne na promjene. Koje su razlike među njima? U zanimljivom istraživanju Franklina i Zebrowitza (2015), grupa starijih i grupa mlađih glasača procijenjivali su privlačnost i kompetenciju kandidata te vjerojatnost glasanja za pojedinog kandidata.
Obje dobne skupine su privlačnije kandidate smatrale kompetentnijima i povjerljivijima. Ipak, starijim biračima je izbor češće ovisio o privlačnosti kandidata, dok su mlađi birači više vrednovali doživljaj kompetencije kandidata.
Iako će visoka kompetencija impresionirati i stare i mlade birače, mlađi birači će prije biti odbijeni nečijim nedostatkom kompetencije. U nekim drugim istraživanjima stariji glasači više cijene moralne vrijednosti kandidata nego kompetencije, pa to može biti objašnjenje ovakvog nalaza.
Postoji li lice nacije?
Odmaknimo se na trenutak od privlačnosti i promotrimo neke karakteristike lica. Zanimljivi su podaci o izgledu i glasanju u istraživanju Littlea i suradnika (2007), gdje u hipotetskoj situaciji mira, ljudi radije glasaju za feminina lica, a u situaciji rata za maskulina. Inače, feminina lica povezujemo sa prosocijalnim ponašanjima (npr. altruizam, pomaganje, društvenost), a maskulina s dominacijom. Autori istraživanja (Wen i sur, 2020) objašnjavaju da u ratnoj situaciji one s femininim karakteristikama podsvjesno percipiramo kao moguće gubitnike od strane agresora.
Ne zaboravimo, sve su ovo subjektivne percepcije koliko je netko kompetentan, povjerljiv, privlačan itd., a podaci nam pokazuju da se te vrijednosti u našoj percepciji često pojavljuju zajedno - privlačnije kandidate smatramo povjerljivijima, kompetentnijima i, na poslijetku, oni osvajaju naš glas.
Prije nego pomislite kako su zgodni političari rijetki i kako ovo nema smisla, imajte na umu da ovdje ne razgovaramo nužno o romantično-seksualnoj privlačnosti za svakog pojedinog glasača.
Kako nam je niz istraživanja pokazao, određene tjelesne karakteristike zaista utječu na to hoćemo li nekome dati svoj glas jer, svjesno ili ne, te karakteristike fizičkog izgleda za nas imaju značajne implikacije njihovog karaktera i vještina.
Koje nas karakteristike impresioniraju?
Prije nego predstavimo najcjenjenije crte ličnosti kandidata, zapamtimo da općenito precijenjujemo vlastitu sposobnost procjene drugih ljudi. Za sebe volimo vjerovati da nas "nitko ne može prevariti" i da "uvijek osjetimo kada nešto nije u redu". U istraživanjima se zato služimo našom percepcijom karakteristika (koji je naš dojam kakva je druga osoba, u ovom slučaju politički kandidat). Na primjer, u jednom istraživanju (Koppensteiner i Stephan, 2014) simuliranih izbora, provedenom na studentima, rezulzati su pokazali da ekstraverzija/introverzija i savjesnost nisu bile važne karakteristike kandidata. S druge strane, ugodnost je bila preferirana osobina kandidata i povezivala se s većom stopom glasanja.
A, jesu li glasali za kandidate slične njima? Prema podacima, izgleda da se to događa kada smatramo da smo s kandidatom slični prema emocionalnoj stabilnosti. Poistovjećivanje s kandidatom prema toj karakteristici predviđa najveću vjerojatnost glasanja, u usporedbi s drugim karakteristikama.
Ne zaboravite tko ste vi
Kako ćete i za koga glasati ovisno je i o vašim karakteristikama. U domeni osobina ličnosti i sklonosti političkom lijevom ili desnom, ljudi otvoreni prema iskustvima vjerojatnije će glasati za lijevo orijentirane političare i to se pokazao kao dosljedan nalaz u nizu istraživanja. Ugodnost se također povezuje s lijevim krilom, dok se ekstraverzija i savjesnost povezuju s desnim.
Sva navedena istraživanja imaju nedostatke koje i sami autori ističu. Iako to nije ništa novo u znanosti, važno je razumjeti da se trebamo zaustaviti u formiranju novih stereotipnih razmišljanja kada tumačimo ove podatke. Ako išta, trebaju nas inspirirati da dobro razmislimo što nam je važno u svakim nadolazećim izborima, te da osvještenije koristimo svoje alate procjene kandidata. Svi smo ljudi i društvo je dinamički proces, vječno recipročni odnos između pojedinaca i društvenih sustava. Ako za sebe mislite da ste sasvim lišeni bilo kakvog pritiska, tek tada ste u zamci.
Usprkos tome što vam nitko ne može reći za koga je glasati ispravno, možemo vam reći kako točno glasati. Točno glasanje (eng. correct voting) je glasanje za kandidata koji se podudara s vlastitim vrijednostima i prioritetima. Razni razlozi mogu utjecati na to da se udaljimo od onoga što je nama bitno. Što se naše ličnosti tiče, prema Ha i Lau (2015), točno će glasati glasači koji su emocionalno stabilniji i otvoreniji novim iskustvima. No, od točnog glasanja udaljavaju nas komformizam (prilagođavanje okolini zbog straha od osude/odbacivanja) i nedovoljna informiranost.
Nedovoljna informiranost u moru prezasićenosti informacijama. Ironično je već samo po sebi, a tome još nadodajte sve mehanizme koje smo ovdje spominjali, poput privlačnosti i crta lica kandidata, a koji oblikuju naš glas - recept za glasovanje nije baš ni jednostavan.
Izvori
Budesheim, T. L. i DePaola, S. J. (1994). Beauty or the Beast? The Effects of Appearance, Personality, and Issue Information on Evaluations of Political Candidates. Personality and Social Psychology Bulletin, 20(4), 339–348.Franklin, R. G., Zebrowitz, (2015). The influence of political candidates' facial appearance on older and younger adults' voting choices and actual electoral success. Cognitive Psychology 3 (1).
Ha, S. E., i Lau, R. R. (2015). Personality Traits and Correct Voting. American Politics Research, 43(6), 975–998.
Kraus, S. (2013). Televised Presidential Debates and Public Policy. New York: Routledge
Little, A.C., Burriss, R. P., Jones B.C. i Roberts, S. C. (2007). Facial appearance affects voting decisions. Evolution and Human Behavior. 28 (1). 18-27.
Koppensteiner, M. i Stephan, P. (2014). Voting for a personality: Do first impressions and self-evaluations affect voting decisions. Journal of Research in Personality. 51. 62-68.
Šiber, I. (1970). Psihologijska analiza izbornog ponašanja. Neobjavljen magistarski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Wen, F., Zuo, B., Ma, S., Xu, Y., Coley, J. D., i Wang, Y. (2020). Do We See Masculine Faces as Competent and Feminine Faces as Warm? Effects of Sexual Dimorphism on Facial Perception. Evolutionary Psychology, 18(4).
Ova je publikacija ostvarena uz financijsku potporu Europske komisije. Ona izražava isključivo stajalište njenih autora i Komisija se ne može smatrati odgovornom pri uporabi informacija koje se u njoj nalaze.
