Percepcija ljudskog pamćenja napredovala je razvojem kognitivne psihologije i povezanih područja poput neurologije i kognitivne neuroznanosti te smo danas svjesni da ono ne fukcionira kao pregledavanje zabilježenog videozapisa, već je izrazito podložno utjecaju konstantnog preuređivanja, odnosno mijenjanja, zaboravljanja, dodavanja i ponovne elaboracije fragmenata uspomena - fenomena koji je Bartlett nazvao imaginativnom rekonstrukcijom, a opisao sljedećim riječima:
Prisjećanje nije oživljavanje nebrojenih fiksiranih, beživotnih i fragmentiranih tragova. Ono je imaginativna rekonstrukcija, ili konstrukcija, izgrađena na povezanosti našeg stava prema čitavoj aktivnoj masi organiziranih prošlih reakcija ili iskustava, s malim brojem nevjerojatnih detalja koji se obično pojavljuju u vizualnom ili jezičnom obliku. Kao takva gotovo nikad nije precizna, čak ni u najosnovnijem obliku ponavljanja napamet zapamćenog...
Unatoč navedenom, postoje primjeri slučajeva savršenog reproduktivnog dosjećanja - jedan od poznatijih predstavlja takozvani umjetnik sjećanja (engl. the memory artist) Franco Magnani.
Naslikaj me kao jednu od svojih talijanskih vizija
Franco Magnani svoje je djetinjstvo proveo u toskanskom selu Pontitu, u kojem je živio do 1943., kada se odselio nakon tadašnjeg nacističkog prodora. Uspomene na voljeno selo uspijevao je održati zahvaljujući svom eidetičkom pamćenju (poznatijem pod nazivom fotografsko pamćenje), odnosno sposobnosti prisjećanja slika s visokom preciznošću. U 31. godini života obolio je od bolesti nalik encefalitisu (upali moždanih stanica), za vrijeme koje je iskusio delirij, epileptičke napadaje i psihozu, a posljedično i promjene u strukturi ličnosti. Neprestalno je, naoko u nemogućnosti promjene teme, pričao o svom rodnom Pontitu, u kojem tada nije bio već 25 godina, a čije su mu se vividne scene javljale u snovima, ali i u budnom stanju, kao blic slike (engl. flashbulb images), ponekad popraćene povezanim zvukovima, okusima, teksturama i mirisima.
Iako do tada nije pokazivao znakove slikarskog talenta niti posebnu želju za slikanjem, Magnani je osjećao nagli poriv za slikanjem rodnog kraja te je tijekom sljedećih dvadesetak godina naslikao tisuće izuzetno detaljnih i preciznih slika njegova krajolika, o čemu svjedoči i izložba Susan Schwartzenberg, koja je fotoaparatom naknadno zabilježila brojne scene njegovih slika. Zanimljivo je kako neke od njih prikazuju krajolik iz ptičje perspektive, što dodatno sugerira da je Magnani mogao mentalno skenirati, (re)konstruirati i transformirati svoje editečke slike.
Njegov slučaj, između ostalih, opisuje i poznati neurolog Oliver Sacks poglavlju knjige An Anthropologist on Mars nazvanom The Landscape of Dreams, pritom navodeći:
Uistinu je imao izvanredno pamćenje — pamćenje koje je naizgled reproduciralo s gotovo fotografskom točnošću svaku zgradu, svaku ulicu, svaki kamen Pontita... Bilo je to kao da je Magnani u svojoj glavi imao beskrajno detaljan, trodimenzionalan model svog sela, koji je mogao okretati uokolo i promatrati ili istraživati mentalno, a zatim vjerno reproducirati.
Privedite osumnjičene
Franco Magnani do danas ostaje enigma neuropsihologije čije objašnjenje pretpostavlja više različitih poremećaja ili stanja (u njegovom slučaju najvjerojatnije izazvanih encefalitisom), od kojih je nekoliko opisano u nastavku.
Magnani je, dakle, svoje vizije Pontita u budnom stanju opisivao kao blic slike. Sam pojam blic pamćenja (engl. flashbulb memory) referira se na vividno prisjećanje koje se često povezuje s događajima od velike osobne ili kolektivne važnosti, pri čemu je često prisutno ponovno proživljavanje tada doživljenih emocija. Bilo da se radi o sjećanju svojeg prvog posjeta kinu ili saznanja o smrti Olivera Dragojevića, uspomene ovog tipa obilježene su fotografskom kvalitetom i savršeno detaljnim skupom kontekstualnih informacija poput vremenskih uvjeta, pozadinskih zvukova i odjeće nošene u trenutku odvijanja događaja ili, u slučaju neizravnog događaja, prve obavijesti o istom. Blic slike povezane su s raznim stanjima i poremećajima, među kojima je i palinopsija (engl. palinopsia), odnosno ponavljano viđenje prethodno viđenog objekta u različitim intervalima. Palinoptičke slike često su pokretne, što sugerira da su posljedica disfunkcije vidnog pamćenja, a ne samog vidnog sustava. Magnani je ponavljano doživljavao nagle vizije scena Pontita uz mogućnost njihove mentalne navigacije i rotacije, što se djelomično uklapa u opisano - međutim, postavlja se pitanje jesu li se blic slike javljale kao posljedica palinopsije ili njegovog već otprije prisutnog eidetičkog pamćenja.
Magnanijeva sposobnost mogla bi se potencijalno objasniti hipermnezijom, koju Američka psihološka asocijacija (APA) definira kao ekstreman stupanj pamćenja i dosjećanja praćen neobičnom vizualnom jasnoćom. Kao krivac sugerira se i povezani fenomen visoko superiornog autobiografskog pamćenja (engl. Highly Superior Autobiographical Memory, HSAM), koje uključuje superiornu mogućnost detaljnog prisjećanja prošlih autobiografskih događaja bez popratne emocijalne reakcije povezane s proživljenim iskustvom. Međutim, Magnani je svoje vizije opisivao kao emocionalno nabijene i sinestetičke, što ipak odudara od opisanog fenomena.
Kao najizgledniji počinitelj nameće se skupina neurodegenerativnih bolesti poznata pod imenom frontotemporalne demencije (engl. fronto-temporal dementias, FTD), koje uzrokuju duboke promjene u socijalnim interakcijama, pri čemu se javlja dizinhibicija ponašanja, dezorganizirano mišljenje te problemi s jezikom, rasponom pažnje i sposobnošću donošenja odluka. Međutim, neki pojedinci po prvi put razviju sklonost stvaranju umjetnosti, koju određeni znanstvenici opisuju kao visokodetaljnu i realističnu više nego apstraktnu ili simboličnu. Oboljeli pritom iskazuju izraženu preokupaciju svojim radom, a njihovo umjetničko postignuće smatra se posljedicom promjene u strukturi ličnosti. Sacks je sugerirao kako Magnani iskazuje znakove poremećaja ličnosti kod interiktalnog sindroma, odnosno lijepljivost (neprestalno razmišljanje i pričanje o Pontitu) i opsesivnost (vizijama Pontita), a uobičajeno prisutna hipergrafičnost u njegovom je slučaju bila zamijenjena kompulzivnim slikanjem.
Ako možeš, zaboravi
Opisani slučaj Franca Magnanija, iako impresivan, pokazuje kako smetnje uobičajenog procesa zaboravljanja mogu predstavljati prepreke u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. U konstantnim pokušajima da zapamtimo i usvojimo što veći broj informacija iz naše okoline, zaboravljamo da sam proces zaboravljanja nije kognitivna disfunkcija, već adaptivna mentalna funkcija prijeko potrebna za filtriranje obilja podražaja kojim su svakodnevno bombardirana naša osjetila. Zato vas ostavljamo s citatom velikog Friedricha Nietzschea:
Veselje, čista savjest, radosno djelo, povjerenje u budućnost – sve to ovisi... o pojedinčevoj sposobnosti pravovremenog zaboravljanja, jednako kao i pamćenja.
Izvori:
Bannon, L. J. (2006). Forgetting as a feature, not a bug: the duality of memory and implications for ubiquitous computing. CoDesign, 2(1), 3–15.Butters, S. (2014) From Skills to Wisdom: Making, Knowing, and the Arts. U: P. H. Smith, A. Meyers i H. Cook (ur.), Ways of Making and Knowing: The Material Culture of Empirical Knowledge (str. 48-85). University of Michigan Press.
Chatterjee, A. (2015). The Neuropsychology of Visual Art. Art, Aesthetics, and the Brain, 341–356.
Chatterjee, A. (2004). The neuropsychology of visual artistic production. Neuropsychologia, 42(11), 1568–1583.
Colucci, P. (2020). Modulation of memory for stressful experiences: revealing hypermnesia (dissertation). Department of physiology and pharmacology, Rome, Italy.
LePort, A. K. R., Stark, S. M., McGaugh, J. L. i Stark, C. E. L. (2016). A cognitive assessment of highly superior autobiographical memory. Memory, 25(2), 276–288.
Rosen, H. (1996). Autobiographical Memory. Changing English, 3(1), 21–34.
Sierra, M. i Berrios, G. E. (1999). Flashbulb memories and other repetitive images: A psychiatric perspective. Comprehensive Psychiatry, 40(2), 115–125.
