Glazba ima jedinstvenu moć mijenjanja mozga na izvanredne i složene načine, a mi ljudi smo glazbena bića ništa manje nego što smo lingvistička. - Oliver Sacks
Nedvojbeno je da glazba ima veliku ulogu u našim životima. To nam, između ostalog, govori i istraživanje provedeno u SAD-u ove godine koje pokazuje da u prosjeku glazbu slušamo 18,4 sata tjedno (što je 0,4 sata više nego 2019. godine). Veliki dio tih sati zasigurno čini i tužna glazba koja nas mnoge dira na poseban način. Zanimljivo je da su nam upravo tužne pjesme najčešće i najljepše, dok je tuga emocija koju nerado doživljavamo.
Ako je tuga neugodna emocija koju svakodnevno pokušavamo izbjeći, zašto mnoge toliko privlači tuga u glazbi (i drugim vrstama umjetnosti)? Neki istraživači ovaj fenomen nazivaju "paradoksom tuge" ili "paradoksom ugodne tuge" (engl. paradox of pleasurable sadness), a odnosi se upravo na ideju da ljudi doživljavaju određeno zadovoljstvo i užitak slušajući tužnu glazbu.
Tko uživa u tužnoj glazbi?
Ipak, izgleda da ne uživaju svi u tužnoj glazbi. Dok neke poput Ernesta tužna pjesma preplavljuje emocijama i sjećanjima, drugima se možda samo sviđa beat. Istraživanje Garridoa i Schuberta (2011) pokazuje da zadubljenost (engl. apsorbtion) predviđa osjetljivost na tužnu glazbu. Ova osobina ličnosti odnosi se na sklonost zaokupljenošću mentalnim slikama - vrlo slično kao sanjarenje ili lutanje misli. Kognitivnu komponentu ove crte ličnosti čini mogućnost stvaranja živopisnih mentalnih reprezentacija i empatične reakcije na njih.
Nadalje, upravo empatija kao crta ličnosti, odnosno lakoća s kojom pojedinci doživljavaju empatiju u različitim situacijama, predviđa osjetljivost i uživanje u tužnoj glazbi. Dakle, više empatični pojedinci izjavljuju da više uživaju u tužnoj glazbi te da kroz tužnu glazbu doživljavaju tugu intenzivnije od manje empatičnih pojedinaca. Ovakvi rezultati u skladu su s istraživanjima gledanja filmova - osobe s višom empatijom pokazuju više empatičke uznemirenosti gledajući dramu, ali i navode da su više uživali u filmu od osoba s manjom empatijom.
Osim zadubljenosti i empatije, ulogu igra i otvorenost za iskustva. Jedna od takozvanih Velikih 5 crta ličnosti (Big Five personality traits) općenito je povezana s osjetljivošću na umjetnost i ljepotu te preferencijom kompleksnijih glazbenih stilova.
Biologija tužne glazbe
Neki istraživači predlažu da užitak koji dobivamo slušajući glazbu leži u našim neurokemijskim reakcijama. Naime, kad u stvarnom životu doživimo emocionalnu bol ili empatiziramo s tuđom boli, u našem organizmu oslobađaju se hormoni oksitocin i prolaktin. Ovi hormoni pomažu nam da se nosimo s boli i gubitkom na način da nas smiruju te nam pružaju osjećaj ugode, topline i blagog užitka. Panksepp (1998) je pretpostavio da je upravo oksitocin uključen u emocionalni doživljaj tužne glazbe, dok je Huron (2011) predložio da je za užitak koji doživljavamo slušajući ju zaslužan "utješni" efekt prolaktina. Ipak, ovo i dalje ostaju samo pretpostavke s obzirom na to da još uvijek nisu pronađeni direktni dokazi ovih teza.
Psihologija tužne glazbe
Ono što je dokazano jest da se osjećamo dirnuto slušajući tužnu glazbu. Osjećaj dirnutosti ili ganutosti uključuje ježenje kože, toplinu u prsima, trnce i preplavljenost emocijama. Do dirnutosti može dovesti iznenadni doživljaj bliskosti i povezanosti s drugima. Tužna glazba nam na neki način može biti poput zamišljenog prijatelja koji nam pruža utjehu i potporu nakon teške situacije i kad se osjećamo usamljenima. Stoga, nije neobično da pojedinci s izraženijom empatijom najviše "dobivaju" od tužne glazbe, odnosno najviše uživaju u njoj.
Neizostavni detalj su, naravno, i naša vlastita iskustva i sjećanja koja vezujemo uz pjesme, bilo da se poistovjećujemo s osjećajima o kojima izvođač/ica pjeva ili da nas pjesma vraća u važne trenutke iz naše prošlosti. Izgleda da je upravo nostalgija osjećaj koji nas često obuzima dok slušamo tužnu glazbu, a ne sama tuga (više o nostalgiji pročitajte u našem starijem članku). Samo 25% ljudi izjavljuje da zapravo osjeća tugu slušajući tužne pjesme, dok se emocije poput nostalgije spominju puno češće. Ovaj osjećaj nostalgije može nam pomoći povećati osjećaj socijalne povezanosti, smanjiti osjećaj besmisla i ublažiti tjeskobu.
Jedna ponešto drugačija teorija jest da nam tužne pjesme mogu poslužiti kao siguran, kontrolirani prostor u kojem možemo isprobati simuliranu tugu. Ona nam pomaže da eksperimentiramo s ovom emocijom i da iz nje učimo. Vjeruje se da tako možemo povećati razinu empatije, naučiti bolje gledati stvari iz tuđe perspektive i isprobati različite ekspresije ove emocije što bi nas moglo bolje pripremiti za situaciju kada zaista doživimo gubitak. Iako se ne zna može li se sama glazba koristiti za "treniranje" empatije, činjenica je da postoji glazbena terapija koja se koristi za različite emocionalne poremećaje (poput depresije).
Sve u svemu, bilo da slušamo tužne pjesme jer težimo osjećaju pripadnosti i povezanosti, jer nam je ona u tom trenutku prijatelj koji nas najbolje razumije ili nam predstavlja siguran prostor za iskušavanje tuge, činjenica je da mnogi zaista uživaju u tom 3-minutnom putovanju.
Izvori:
Menninghaus, W., Wagner, V., Hanich, J., Wassiliwizky, E., Kuehnast, M. i Jacobsen, T. (2015). Towards a psychological construct of being moved. PloS one, 10(6), e0128451.Sachs, M. E., Damasio, A. i Habibi, A. (2015). The pleasures of sad music: a systematic review. Frontiers in human neuroscience, 9, 404.
Van den Tol, A. J. i Edwards, J. (2015). Listening to sad music in adverse situations: How music selection strategies relate to self-regulatory goals, listening effects, and mood enhancement. Psychology of music, 43(4), 473-494.
Vuoskoski, J. K., Thompson, W. F., McIlwain, D. i Eerola, T. (2011). Who enjoys listening to sad music and why?. Music Perception, 29(3), 311-317.
