Potaknuti pitanjem treba li svaka škola psihologa, koje se pojavilo u medijima nakon izjave ministra Fuchsa da ne bi bilo u redu da svaka škola ima psihologa, odlučili smo ovu ulogu približiti našim gledateljima i čitateljima. Nepotrebno je reći da je izjava ministra potakla niz reakcija kolega koji poznaju rad školskih psihologa, no pitanje je koliko javnost (pa možda i članstvo Ministarstva) zna što sve točno ta uloga podrazumijeva, što ona znači za učenike i s kojim se izazovom naši kolege nose.
U goste smo pozvali kolegicu Ivanu Delač kako bi nam pomogla odgovoriti na ova pitanja. Ivana je zaposlena u III. Zagrebačkoj gimnaziji kao školska psihologinja i nastavnica psihologije. Također je u zvanju mentora i predsjednica je Stručnog razreda za školsku psihologiju Hrvatske psihološke komore. Kako je i prije ovog posla 8 godina radila u osnovnoj školi, vjerujemo da smo našli dobrog sugovornika za temu.
Uloga školskog psihologa
U najkraćim crtama Ivana ulogu školskog psihologa opisuje prije svega kao raznoliku, no glavni dio te uloge odnosi se na savjetodavni rad s učenicima, odnosno pružanje psihološke podrške kod pojave emocionalnih i psiholoških smetnji, teškoća u učenju i sl. Ovdje je važno naglasiti da školski psiholozi rade savjetovanje i podršku, dok kod potrebe za znanjima drugih stručnjaka (poput kliničkog psihologa ili psihoterapeuta) školski psiholog dalje upućuje učenike. Možemo reći da se tu odvija svojevrsna trijaža i prva psihološka pomoć. Osim s učenicima, kolege u školi se uključuju u rad s roditeljima i nastavnicima. Ostale aktivnosti psihologa uključuju edukacije, kreiranje psihoedukativnih sadržaja, radionica, sudjelovanje u profesionalnom usmjeravanju, procjenu spremnosti za školu, promjenu oblika školovanja, identifikaciju darovite djece, provođenje istraživanja itd. Ivana to nastoji sažeti u rečenici:
"Školski psiholog provodi sve one aktivnosti kojima je konačni cilj očuvanje i poboljšanje mentalnog zdravlja učenika."
Prednosti i izazovi rada školskog psihologa
S obzirom na opisanu raznolikost uloge školskog psihologa, ne čudi to da Ivana kao najveći benefit ističe upravo dinamičnost, raznolikost posla i činjenicu da "nijedan dan nije isti". Osim toga, Ivana ističe i kreativnost koju joj rad u školi dopušta te činjenicu da ta uloga podrazumijeva i dio kliničke psihologije kroz savjetovanje, ali i organizacijske psihologije kroz rad na kolektivu i (ponekad) selekciji. Ishodi rada i usmjerenost na učenike i njihovo mentalno zdravlje te uspostavljanje povjerenja u radu s njima su, kaže Ivana, posebno nagrađujući.
S druge strane, kao izazove ove uloge Ivana navodi uvjete rada koji često nisu najpoželjniji iako je napredovanje moguće. Izazov koji se aktualizirao u ovom (post)pandemijskom razdoblju jest povećana potreba za uključenjem psihologa kojih i s trenutnom situacijom značajno nedostaje. O ovome svjedoči i elaborat Psihološkog proljeća o kojemu smo ranije pisali. Osim toga, izazov predstavlja i suradnja s roditeljima, nešto češće u osnovnim školama. Radna klima može predstavljati izazov ukoliko dovodi do otežane suradnje s nastavnicima. Ovdje je jako važan niz vještina kako bismo ove izazove uspješno premostili.
Poseban izazov koji Ivana ističe jest percepcija koja je jako prisutna, a koja podrazumijeva da kod (školskog) psihologa idu "bolesni", "nenormalni", "problematični" itd., kada zapravo želimo na to gledati kao vid mentalne higijene, odnosno prevencije da do problema uopće dođe. Kako bi došlo do ove promjene u percepciji, nužno je aktiviranje roditelja i nastavnika, a ne samo stručnjaka.
Psiholog u svakoj školi
Na raspravu o tome treba li svaka škola psihologa, kao i spomenuti podatak da većina škola nema psihologa kao stručnog suradnika, Ivana ističe da je stvar jasna:
Poanta je u tome da svakom djetetu u Hrvatskoj mora biti dostupna psihološka podrška.
I prije pandemije je postojala značajna prisutnost anksioznih i depresivnih smetnji kod djece i adolescenata. Ove brojke su uslijed trenutne pandemijske situacije samo porasle. Upravo zbog ovog je dostupnost psihološke pomoći u školi od presudne važnosti. Kroz razgovor s Ivanom smo baš tu dostupnost psihološke pomoći odredili kao jednu od najvažnijih karakteristika, time i argumenata za postojanje psihologa u svakoj školi. Svakodnevnim radom s učenicima postaju oni najdostupniji za "prvu pomoć" gdje je nekada i nekoliko susreta dovoljno da se učenik osnaži da se zna samostalno nastaviti nositi s prisutnim izazovima uz dodatnu podršku psihologa po potrebi. Za istih nekoliko susreta je moguće dugo čekanje u javnim ustanovama ili odlazak kod potpuno novog terapeuta s kojim nema ranije uspostavljenog odnosa. U slučaju potrebe za uključenjem učenika u drugi tretman (npr. posjet psihijatru), školski psiholog je tu da napravi procjenu, no da je prisutan i kao podrška te da napravi prve korake. Jedna specifična skupina učenika koja ima posebne benefite od postojanja školskog psihologa, ističe Ivana, jesu daroviti učenici za čiju je identifikaciju i praćenje prisutnost psihologa od velike važnosti.
Kod razgovora o utjecaju pandemije na učenike, Ivana nam je spomenula kako su njeni učenici (pod njenim mentorstvom) proveli istraživanje na svojim kolegama o posljedicama novog načina održavanja nastave. Rezultati ukazuju na opću povećanu razinu neizvjesnosti i neku vrstu (naučene) bespomoćnosti oko budućnosti te pad socijalnih vještina. Zbog toga se u vremenu pred nama važno usmjeriti na upravo te potrebe učenika.
Ovim putem se još jednom zahvaljujemo Ivani na razgovoru, a za sve nove epizode Nepopularnog podcasta svakako se pretplatite na naš Youtube kanal!
